Iz sehare sjećanja

web_admin 7. Aprila 2018.
Iz sehare sjećanja

Svaki čovjek ima seharu sjećanja, zapravo taj jedan dio uma u koji pohranjuje sjećanje. Šareno je i raznoliko ono što je u toj sehari pohranjeno: drage uspomene, trenuci sreće i radosti, sve ono čega se rado i sa osmijehom sjećamo, pa i oni trenuci boli, tuge, gorčine, bijesa i ljutnje koje nam oči napune suzama i svežu nevidljivu omču oko vrata. U tom šarenilu i raznolikosti uvijek postoji ono nešto što se posebno izdvaja, što nam izmami ogroman osmijeh na licu i od čega nam je na neki način toplo oko srca. Za mene to je, definitivno, sjećanje na posjetu Austriji krajem februara ove godine. Neka me neobjašnjiva radost obuzme kad se sjetim tih dana. Sedmica prije polaska bila je sva u znaku tog putovanja, obavijesti, sastanci i spiskovi, planovi, sugestije, izmjene, dopune, ovako ćemo, onako ćemo…

Pa onda naši učenički razgovori:Šta ćeš ponijeti, ovo ili ono, ma neću ovo, ovo ću, ma bolje ovo… i tako u krug. Ali sve je to prošlo i konačno je osvanulo to dugo očekivano jutro zadnjeg petka u februaru. Bilo je hladno, snijeg je svom snagom padao i nije imao namjeru stati. Sve oko nas je bilo prekriveno bijelim pokrivačem. Na sve strane čulo se škripanje snijega ispod đonova i točkova, ali, ipak, nismo odustali i uzbuđenje nije popuštalo. Iako je snijeg jako padao naša želja za polaskom na ovo putovanje bila je jača. Bukvalno smo se kroz snijeg probili do autobusa i napokon krenuli.Raspoloženje u autobusu je bilo odlično, na sve strane čuo se smijeh, svi smo bili raspoloženi. Činilo se da naše raspoloženje ništa ne može pokvariti, i stvarno nije moglo. Naše prvo odredište bio je Karlovac gdje smo stali da klanjamo. Mali mesdžid, dosta zavučen i težak “za pronaći”, ali ugodan i šta je najbitnije topao jer to nam je tad trebalo. Promrzli smo tražeći ga. Mislim da ćemo se dok smo živi sjećati onih nasmijanih lica džematlija, i onog simpatičnog hodže s toplim osmijehom, i njegove hutbe koju je pričao gledajući u pod. Nakon što obavismo džumu i ikindiju, krenusmo dalje. Već smo bili dosta izmoreni, te  su nam grijanje i ilahije u autobusu pomogli da zaspemo. Nakon pet-šest sati vožnje konačno nam pogledi sretoše tablu Wien. I sad se naježim kad se sijetim trenutka kad smo izišli iz autobusa i sreli naše domaćine. Nikad neću zaboraviti tu radost koja se mogla vidjeti u njihovim očima. U njihovom “selam alejkum” stvarno se osjetila ona toplina, iskrenost i radost. Dosta su vremena i novca uložili da nas lijepo ugoste i da se lijepo osjećamo. I uspjeli su. Zaista je bilo lijepo boraviti među tim ljudima, sjediti u džamijama za koje svaki od njih izdvaja iz svog imetka. Bilo je lijepo slušati njihove priče, biti dio njih, vidjeti kako zapravo izgleda i funkcioniše jedan džemat, i kako izgleda život van domovine. U tim ljudima smo stekli dobre prijatelje. S njima smo vidjeli neka od najljepših mjesta u Evropi i od njih naučili važnu lekciju, a to je: da bismo uspjeli treba nam zajednica, treba nam džemat, treba nam mjesto gdje možemo pričati s ljudima koje more slične brige, da bismo uspjeli moramo podržati jedni druge. Bila su to zaista predivna tri dana koja će dok dišem zauzimati posebno mjesto u sehari moga sjećanja.

Harun Novkinić   IIa