Maštati znači živjeti

web_admin 11. Januara 2018.
Maštati znači živjeti

 

Piše: Sara Borić

Svako od nas je bar jednom u životu maštao. Bar jednom u životu smo žudili za nečim nedostižnim. Bar jednom smo propatili zbog sanjarenja. Bar jednom smo svoj život izložili riziku. I uopće nije važno da li nam je taj izbor donio dobro ili zlo. Samo znamo da poslije njega nećemo biti isti.

 

Jedini način da pobijedimo stvarnost jeste da dovoljno maštamo. Mašta je ta koja nas odvede i preko naših mogućnosti. Početak mašte je, zapravo, početak našeg života. Iako iz korijena promijeni našu ličnost, iako kasnije jedva prepoznajemo svoj odraz u ogledalu, iako nas ta mašta ubije, šta je život bez mašte? Kojom taktikom ćemo pobjeći od realnosti? S čim ćemo sebi zagorčati život?

Kome ćemo dozvoliti da nas uništi? Kome, ako ne maštanju? Samo u tim trenucima smo dovoljno prepušteni da nas mašta vodi kroz svoj svijet – svijet gdje postoje dobri i iskreni ljudi, gdje su svađa, mržnja i oholost nepoznati pojmovi, gdje je svako svakome prijatelj, a ne dušmanin. Taj svijet, negdje duboko, posjeduje svako od nas, na granici između onoga što znamo i onoga što osjećamo, na mjestu gdje se krije, još neviđeno blago, mjesto gdje samo hrabri i snažni započinju svoju potragu. Stoga, budimo krojači svoje mašte, iako će nas ista koštati života na putu do stvarnosti.

Da bismo otkrili i zaronili u svijet dobrote, iskrenosti, povjerenja i ljubavi, potreban nam je neko s kim ćemo zajedno preći taj težak put. Neophodno nam je biće s kojim ćemo pobjeći od stvarnog života kako bismo zakoračili u svijet mašte. Potrebna nam je osoba uz koju ćemo se promijeniti i postati drukčiji. Toliko drukčiji, da nas samo onaj zbog kojeg smo se promijenili, uspije pronaći i u moru istih. Obično te osobe, ta divna bića, ljudi kojima smo se potpuno predali, vjerujući da ćemo zajedno s njima maštati do kraja, ostave nas na pola puta. Na prijelazu između smijeha i plača, života i smrti. Ostave nas kao da nikada nisu ni dolazili, kao da nikada nisu ni čuli za taj čarobni svijet mašte, a oni su nam pokazali put do tamo. Njihove oči su nam bile vodič. Odvele su nas u nepovrat. Ostavile su nas. I uopće ih nije briga što nikada nećemo preživjeti njihov odlazak koji će odzvanjati godinama. Odlaze sa svojom tugom, dok mi sa svojom ostajemo. Ostajemo i krvarimo. Pokušavamo vrisnuti, ali ostajemo bez glasa. Na kraju, niko drugi to ne može primijetiti osim osobe čiji je odlazak izazvao vrisak. Maštanje nastavljamo sami, ili bar pokušavamo nastaviti. Tvrdimo sebi da sanjarenje ne završava odlaskom jednog sanjara, ni odlaskom sanjara, niti njegovog sna. Ne želimo stati na put nečijoj sreći, iako smo uvjereni da će nestankom pojedinih osoba iz našeg života, nestati naša. Maštati znači živjeti. Živjeti znači maštati. Voljeti znači pustiti. I pustili smo osobe koje su provodeći vrijeme s nama neprestano tragale za vječnom slobodom.

  Uprkos tome što svim svojim bićem želimo natrag uploviti u mirnu luku naše zajedničke mašte, ništa se neće promijeniti ako se svaku noć prisjećamo, zalijevajući je suzama. Kasnije, kada se pojave osobe vrijedne života, vrijedne novog sna, osobe kojima ćemo biti cijeli svemir a ne samo zvijezda, koje će nas natjerati da opet maštamo, nećemo im imati šta da damo. Povrijedit ćemo ih, samo zbog toga što je neko nekada davno povrijedio nas. Puštajući svakog blizu svog srca, povrijedimo svoja osjećanja čije se rane vrlo teško i sporo liječe. Zatim se probudimo iz svijeta nade. Istrošimo svu svoju snagu. Iscrpimo zadnji atom dobrote. Upravo zbog toga, ostajemo praznih šaka, u kojima smo trebali donijeti pregršt ljubavi i nade onima koji su spremni da za nas iznova izgrade novi svijet mašte. Ne vrijedi. Zbog nekih osoba smo primorani da odustanemo i da se probudimo iz svojih snova prije nego se počnu ostvarivati.

Na kraju se zapitamo: „Koliku snagu moramo posjedovati da odustanemo od osobe zbog koje smo počeli maštati?“ Osuđeni smo na gubitak voljenih osoba kako bismo tokom gubljenja pronašli sebe. S pravom mogu da kažem da je cijeli naš život mašta. Stvarnost otvara svoja vrata i želi dobrodošlicu iskrenim i upornim sanjarima koji svojim posljednim pogledom na ovaj svijet žude za novim univerzumom mašte.

 

 

Sara Borić IIb