Moji prvi medresanski dani

web_admin 18. Februara 2017.
Moji prvi medresanski dani

 

I

Piše:  Minela Atajić

Još samo prije par mjeseci sve je, zapravo, djelovalo tako daleko. Taj novi način života, novo mjesto, nove osobe… Zapravo, brige nije bilo. Poneka doza uzbuđenja i jeste.

Djevojke su pričale kako one to doživljavaju, o svim tim obavezama i pravilima. Djelovalo je teško. Dok nije došlo vrijeme.

Kročivši u ove prostorije zapravo sam postala svjesna toga da sam dio ove zajednice, ali sve je djelovalo tako neobično. I dalje je.

Emocije se miješaju u tebi, osjećaš da ti temperatura tijela raste.

Cure te znatiželjno promatraju i tebi se čini da zapravo vide na tebi neke mane, nedostatke. Kao da već svi znaju tvoj život, sve što ti se ikad desilo, svaki razlog za osmijeh i za tugu. Ali zapravo si stranac.

Ma šta god čule o tebi, potpuni si stranac. Prvi dojam, sve to bude lažno.

Glumiš hrabru, nedodirljivu osobu, a u sebi vrištiš, zidovi hrabrosti se lome, rasipaju u prah. Više nema tih osoba što su „zauvijek trebale biti tu“. Tih osoba koje „bi učinile sve da te vide nasmijanu“. Sama si.

Iskreno, i nisi, ali se tako osjećaš. Svi ti kritizirajući pogledi, sva ta tjeskoba. Strah… Ogroman strah da nećeš biti prihvaćena, da ćeš pogriješiti sasvim nesvjesno. Upoznavanje… Stječeš prve poznanike i razmišljaš koliko zapravo smiješ sebi dozvoliti da se vežeš. Svjesna da sve prolazi.

Tvoj svijet, sve ono što si dosad godinama gradila, pažljivo birajući osobe koje će biti dio njega, sada toga nema. Svi su dio tvog svijeta, svi postaju dio tvog života, pa bar i indirektno. Ali sa svim tim osobama dijeliš isti krov, iste prostorije, lunjate istim hodnicima. Osjećaš da ti voz iskače iz tračnica, da se ne uklapaš u sliku, da si pukotina u besprijekorno ravnom staklu. Praznina.

Ogromna praznina u prsima, sve se smjestilo u glavu i zahtjeva da se smjesti na svoje mjesto, da se uspostavi redoslijed, a ti pokušavaš pobjeći od svega, pokušavaš naći sigurnu luku. I zatim, dođe taj odmor. Za većinu drugih to je slobodno vrijeme koje slijedi nakon nastave, ali zapravo to bude – namaz. Moliš Allaha Uzvišenog da ti podari snagu i strpljenje, jačinu i ustrajnost. Polako si na rubu suza, no sprječavaš sebe. Ne tako lako i ne tako prebrzo. Tek je početak. Stvari nisu na svome mjestu. Znaš da ti je dova jedini spas i u ovom vrtlogu emocija jedino u što vjeruješ i čemu se nadaš je Božja milost.

II

Moji prvi medresanski dani su prošli. Istina, nisam im umakla tako puno, ali nisam više u njihovim okovima. Sva iskušenja koja su učinila da na dosta stvari gledam drugačije, već su prošla. A ja? Ja više ne hodam osvrćući se na ono iza sebe. Ne žalim za osobama koje su bile tu, a kojih sad nema. Jer da su i dalje trebale biti tu, bile bi.

Polaskom u medresu, na početku, djelovalo je kao da se dosta stvari odričemo: okrilja svojih roditelja, mira, utočišta između 4 zida u kojima smo mi mogli da budemo MI, razgovora samih sa sobom (jer, pobugu, sad djeluješ kao lud), i ono što je najteže palo svima nama… odricanja svoje slobode.

Poželiš izaći vani, otići daleko od svih, izbaciti sve negativno iz sebe, šetati i udaljiti se koliko želiš, vratiti se ili ne vratiti za par sati…

No, biti okružen ljudima je donijelo pozitivan utjecaj. Biti antisocijalan ti neće pomoći u rješavanju problema koje imaš sam sa sobom, neće ti pomoći da se pomiriš  – da ljudi kao ljudi, skloni su griješenju. Čak, štaviše, nikad se nećemo pomiriti s tim ako budemo bježali.

Predstava počinje.

Sjećam se dobro i dalje tih prvih dana, kad je sve djelovalo drugačije, neobično. A sad? Sad su to uvježbane scene koje se iz dana u dan ponavljaju, pravila su jasna.  Ustaješ na sabah, korepeticija, nastava…

Ponekad sve djeluje iznimno dosadno, monotono, poželiš neku promjenu, pa postaneš svjesna toga da i na to „novo“ bi ubrzo navikla i to bi postalo „uobičajeno staro“.

A ponekad poželiš svoj stari život nazad. No kazaljke na satu idu u samo jednom smjeru. Svjesna toga, činim ono što mogu. Istražujem svjetove koji se kriju u ljudima.

Mnoge galaksije, sazviježđa djelovali su tako zanimljvo, navikavala sam se na njih. Neki od njih su činili da se moj svijet promijenio, pa sam se vratila istraživanju sebe. Pokušavajući spoznati novu sebe, ciljeve i želje nove „ja“, shvatila sam da moja galaksija ima tragova drugih, da se sve povezalo, da gledajući neke ljude vidim svoje zvijezde, vidim iznimnu važnost u njima.

Prvih dana, sjećam se, stigavši u razred, posmatrala sam lica svih tih nepoznatih djevojaka, pamtila ih kao „ona sa zelenom mahramom“, „ona s naočalama“, „ona što ne da gledat u sebe“, „ona stidljiva“, „ona što stalno gleda kroz prozor“…

No, sad, sve te djevojke više nisu takve. Ta stidljiva, ta što sam imala neko loše mišljenje o njoj, sve one sad imaju svoja imena koja, kad ih čujem, obradujem se, radujem se svakom novom susretu s njima.

Predrasude su razbijene, one su postale tvoja utjeha, podrška i nada kad naiđu ne-tako-lijepi dani.

One nastavljaju lanac onih koji čine sve da te vide nasmijanu. Čine sve da budeš sretna.

Čak i kad pogriješim, ne razmišljajući, kad govorim sebi da sam užasna osoba, one su tu, naviknute odveć jedne na drugu, ne gledaju loše strane. Jednostavno, čine sve da izgrađeno prijateljstvo postane jače.

Greška više ne djeluje tako zlokobno i strašno kao na početku. Nastavljamo dalje. Jer kako drugačije opstati?

Kad sve ovo prođe, kad za 4 godine se osvrnemo na tren, nećemo vidjeti kako smo se mučili za ocjenu, kako nismo imali vremena ni za što, vidjet ćemo sve one dobre trenutke, trenutke u kojima smo bili sretni. Nailazit će problemi, ali najprije, bit ćemo jači nego što smo sad, podnosit ćemo više nego što sad možemo i ići ćemo dalje, ne samo jer moramo, već jer to i želimo.

Autor: Minela Atajić  Ib