Nismo ih zaboravili

web_admin 25. Februara 2017.
Nismo ih zaboravili

 

Piše: Hasan Omanović

Proljeće je tek stiglo, s prvim džemretom u zrak, poslije kojeg nema više žestokih zimskih hladnoća i pokojom jagorčevinom koja je izvirila. S krovova mahalskih kuća se otapaju posljednji snjegovi. Stižu topliji dani, očekivalo bi se, ali hladnoća, strah, čemer i jad još su duboko utkani u ljude.

Proljeće je devedeset i četvrte.

Majka Fatma je uspjela sačuvati, pa i od sebe sakriti, šećera i frtalj zejtina da svom junaku Ahmetu spremi hurmašice, najdraže mu slatko.

Ahmet uskoro stiže s borbene linije. U njedrima nosi hrabro bošnjačko srce, na licu krajišku ljutinu. Sa svojih navršenih dvadeset godina krenuo je da brani domovinu, žao mu ne bi bilo život za nju dati, kaže. Između dvije vatre je koje mu gore osjećaje i srce. Jangija, kao što rekoše, šejtanska kandžija. Ovo nije jangija oganjska, ova mu je, veli, gora i od džehenemske. Ova vatra je- ljubav prema majci. Sevdiše za lijepom Đulom, a s druge strane prokleti rat, borbe, linije… Obećao je svojoj Đuli, čim se rat završi prositi je od babe njena i kući majci voditi.
Stiže junak, majkin jedinac, u rani akšam. Majka je konak namirila, ali znajući da joj njen junak hrupiti treba svaki časak vrata nije zaključala.

Ulazi u verandu, pa u kuhinju. Majka na namazu. Posmatra je u njenim beznim dimijama s bijelom keranom šamijom. Sjeća se, još kao djetetu kad mu je brižno s njom s lica suze brisala, to je majka, milosti puna. Posmatra njene ruke na prsima dok je na namazu. Svaki dio tog uzvišenog djela ima svoju simboliku, žene u namazu ruke vezuju na prsima. Nije ni čudo, kraj srca,srca ispod kojeg svoje čedo predano nose devet mjeseci dok ga ne donesu na ovaj svijet i prsa iz kojih ga hrane i iz kojih zrači ljubav, briga i žrtva majčinska za svoju čeljad.

Majka je pri kraju namaza, osjeća Ahmetovo prisustvo. Preda selam i usta s postekije, izgrli, izljubi svoga jedinca, a on joj ljubi ruke. Nakon selama, pokoje suze,sjedaju večerati.

Ratno je stanje, prokleti rat je mnoge stvari onemogućio, unakazio i unesrećio, no ipak su sretni i s tim skromnim što imaju.

Poslije večere majka mu iznese hurmašice. Ahmet se obradovao kao malo dijete i prisjeti se radosti koju je imao kao mali kada bi mu neko dao jabuku ili kocku šećera.

Dok se majka spremala za jaciju i počinak, Ahmet joj reče da idenapolje, na svjež zrak. Mujezin je s munare učio jacijski ezan. Na putu nije bilo nikoga, nad mahalom pala svježa proljetna noć. Mirna je, ali neprijatelj nikad ne spava.

Stigao je pred avliju Mehmedovu, babiluk ljube njegove. Prikuči se bunaru, uze kamenčić i baci ga o Đulin prozor. Ona usplahireno izviri i obradova se. Otvori prozor i tihim glasom Ahmetu pjevuši, a on joj tepa: „Đula, đulu moj najmirisniji…“Kratko prozboriše, kasno je, može ih vidjeti ko. Ahmet joj govori da ih još malo sreća čeka, njihova kuća i evlad. Da sprema miraz i svatove. Đula uznemirena, kaže da ne žuri, rat nije ni prestao, valja preživjeti.

Ahmet je morao poći, odmičući, korak po korak, unatrag od bunara njihove se oči nisu odvajale. Stigao je kući, smiren legao u postelju. Na počinak, sutra valja ići.

Sutradan je bilo vrijeme da krene na liniju, Ahmetu nije bilo teško, s ponosom i ljubavlju je išao braniti domovinu. Majci je to teško padalo. Kuću joj napušta jedinac i ide u rat. Za put mu je spremila hurmašice. Selamio se i halalio smajkom, za slučaj da se ne vrati kući. Majka ga je u suzama i s dovama ispratila.

Svanuo je mubarek petak. Proljetno sunce se probijalo iza gustih oblaka.

Ahmet na liniji, tračak vremena je odvojio i zasladio majkinim hurmašicama, par trenutaka nakon toga-poginuo je.

Majkino slatko bilo je zadnje što je okusio na dunjaluku.

Poginuo je na odabran dan, petak u dvadeset drugoj godini života. Poginuo je od četničke, agresorske ruke.

Kada su majci Fatmi javili da je njen jedinac Ahmet šehid, kroz misli joj prođoše svi njihovi zajednički trenuci: od njegova rođenja do jučerašnjeg ispraćaja. Suze joj kao bujica potekoše niz naborane obraze, povika:“ Ahmete, majčin sokole!“

Ahmetova dženaza bila je brojna, iskupilo se puno svijeta. Agresori nisu imali milosti pa su i usred dženaze pucali i bacali granate na prisutne. Majka kod kuće s drugim ženama dijelila je tugu. Druge žene je tješiše da je njen Ahmet raširenih ruku čeka u dženetu. Ipak, na njenom srcu napravljena je rana koju ništa ne može zacijeliti.

Đula je od dana Ahmetove pogibije svaki dan čitala njegova pisma koja joj je slao po mlađoj sestri Seniji. I na njeno srce i iščupanu dušu to je ostavilo traga.

Pjevušila je:
„Moj Ahmet, moj mirisni karanfil,
ubi mi te prokleti kjafir,
umjesto mog miraza dukata,
otvoriše ti se dženetska vrata,
umjesto mog lišca bijela,
dobit češ dženetska vrela.“
Prolazili su dani i mjeseci u tuzi i boli.

Prvi snijeg je pao devedeset i pete. Rat je završen. Majka Fatma posmatra bjelinu šehidskih nišana koja se stapa sa čistim bijelim snijegom. Čisti su i bijeli poput duša onih koji leže ispod njih.
Svakog dana sve joj je teže, njenog jedinca nema.

Uči, dovi, proklinje:„Zapamtilo se, ne ponovilo se.“
Zima je devedeset i pete.
Zima je dvije hiljade sedamnaeste…

Nismo ih zaboravili…

 

Hasan Omanović  IVa