Odsanjani dom

web_admin 12. Marta 2016.
Odsanjani dom
Piše: Kasim Porić

Piše: Kasim Porić

Stolica zaškripa. Zaškripa, na nju sjede on, oronuli starac, spremajući se za Nju. Doduše oduvijek ju je čekao, znao je da će stići, a opet njegove kosti mu kazaše da nije spreman. Potom, kroz prozor, učevnog zamka, uđe vjetar, inače nepozvan gost, ali sad ga pomilova. Godio je, predstavljajući osvježenje u ljetnim danima, a nosio je i pozdrave od poljskog cvijeća. Potaknuta, starčevim gostom, iz plamena svijeće iskoči iskra, te se nađe na starčevom dlanu. Bijaše otvoren, a ona je titrala, pomalo i igrajući po izboranom reljefu dlana. Nije htio zatvoriti dlan, ugasiti je. Pogleda u nju, potom kroz prozor, rasprostirući pogled, kroz zelene livade, i njihove komšije, koji se prostiraše u visinu, a na kraju i na njega, plavetnog diva, a bijaše on isti kao i onda. Sklad.
Gledajući u iskru, i znajući, pisar je upita:”Quo vadis, Bosno?”. Iskra prozbori, prozbori pa ga podsjeti na Dječaka. Dječaka, koji je danima posmatrao kulu, visoko na stjenovitom brdu, iščekujući zmaja. Majka mu je rekla da je tamo. Ukoliko bude dovoljno strpljiv, srce će mu obasjano, blještavilom zmajeve sablje, postati hrabro i prkosno. Nikad se nije pojavio, govorili su da je mrtav, Dječak nije vjerovao. Zmaj ne umire.
Od vrelih kandži, zaborava, iskra sačuva i besjedu, o Braći. Čitao je pisar, o njihovom haranju, visovima Krajine. Bojaše ih se dušmani, i nedušmani, i Turčin, i Vlah, i udaljeni pisar. Nije znao, treba li biti očaran, spjevom o nestašluku, pitajući se da li je uopšte istinit. Možda i jeste, ali lice ga izda, pokazujući, nesmotreni krik mrskosti, ali pokaza i nevjerstvo. Njega nije volio. Potvrdu ove, blasfemične priče, našao je u upitnoj zakletvi zanatlije sa sjevera. Na kraju priče, jedan brat, nevjerovatno olahko, umire od zlatnog kuršuma. Zanatlija je to poricao. Hrabrost ne umire, ali ni ludost.
U sjaju svoje nove saputnice ugleda i Polje, tamo gdje teške čizme zatiraše travu, gdje je čelik ljubio čelik, a vazduh bazdio na krv i vrelinu muških uzdaha. Osoran čelik je udario na ljiljane, iverje se razleti mnoštvom pravaca, utom lijevo posta desno, a osorna krv oboja svježe tratinčice. Neki su rekli da ljiljani više ne rastu, iver nije u to vjerovao. Čistota ne umire.
Iskra uputi njegove misli ka Pjesniku. Pjesnik, sa nakrivljenim fesom, koji u sumanutom uglu hadiskog hana, gleda u Sarajevo i vari poglede, zulumom tkane. Ispijao je vodu, od koje boli glava, a nije ista kao i ona sa izvora, gdje divane djevojke, rumenih pogleda. O Piscu, nepoznati musafir, reče:”Nikakva fajda od njega, i njegove pijane riječi”. Vlasnik hotela se nije slagao. Lijepa riječ ne umire, pa makar natopljena pijanstvom.
Ne ostade pisar uskraćen ni za govor o “Zelenom Grobu”. Grob, koji nije volio da šuti, jer nije ni trebao da šuti, jer se stalno sjećao nje. Sjećao se momenta kad se razdvojiše, sjećao se onog što je ostavio, dužnosti koju je ispoštovao, i svog pada, a on je zamagljen svima osim, netaknutom, stanovniku Groba. Kukavice kazaše da samo zaborav nad nama bdije, busen se nije složio. Istina ne umire.
Svijetla tačka na dlanu, njegov pogled usmjeri ka istoku, ka Ćupriji. Zadužbini, svjedoku vapaja nevine duše, i onog što se krije u srcu nasilnika. Svjedoku momenta kad ih zarezaše, pa ih baciše, a Drinu u koloru ostaviše. Nasilnici hajr, djelom zuluma, ukaljaše, bez imalo ljubavi, bez imalo straha. Praznina, oni samo poznaju prazninu, tu proždrljivu zvijer, na miru ih ona ne ostavi, a tobožnju sreću, hrabrost slave. Povikaše da samo zarezani umiru, Drina u ironiji zažubori. Savjest ne umire.
Prisjeti ga ona i na Glas. Glas, koji je milozvučno hodio od sokaka do sokaka, od zemljaka do stranca, od istine do svojatanja. Hodio iz biserima popločanih usta djevojaka, i snažnih glasova momaka koji međusobno se pozivaše, sa tek probeharalih hašlama, prema pendžerima aška. Kamen posredik ih poziva, a zvuk ljubavi sastavi. Zavidnici zavapiše, umire momak, umrijeti će i Glas. Kamen pokaza na laž. Sevdah ne umire.
Usmjeri ga ona ka Pitanju. Onda kada Neretva upita Most:”Pitam te, pitam, o notornoj mostarskoj dihtomiji!”. Feniks joj odgovori:”Ja, postojim!”: Zadovoljna, ona nastavi da tutnji, šireći svoj proglas otmjeno, ka mjestu gdje ptice idu. Most ne umire.
Pred sam Njen dolazak, pisar upade u tminu, gdje ugleda asketu kojem se edžel približava, pa se okrenu i vidje orla kako s mosta pada, i nemuslimana kako selami muslimanku, dok plamena ptica prošara nebo, a ognjevi sručiše na grad, te mladić uzima stračevo blago, plemkinju, pocijepana srca, kako pada pred svojom djecom, redove krvavih muškaraca, i mračna lica što šute. Prizor, nad prizorom, hiljadu slika, hiljadu lica, hiljadu riječi, a potom sve nestade, odlazeći u drugi sobičak, ka drugoj svijeći, i pred starcem se pojavi tamnica. Gola, posve bezbožnička, krila je čovjeka sa knjigom. Stari pisar ga upita:”Koji je tvoj grijeh sine?”. Začuđen što ima”vrli pitac neki”, čovjek tiho odgovori:”Govorio sam, i govorim”. Znajući, pisar preklopi svoj dlan preko njegovog, dok zadnja hava puni stara pluća, izusti:”Neka gori, A….”.