Ostvarena želja

web_admin 21. Aprila 2017.
Ostvarena želja

Piše: Harun Novkinić

Želja. Riječ koja u svom sastavu ima četiri slova, ali značenje za čovjeka veliko. Želja je izraz svih ovosvjetskih htijenja malog čovjeka.

Želje su nekad sitne , male, ali mogu biti i nešto kao brdo ogromno. Ljudi uglavnom, imaju želje da ostvare svoje ciljeve ali ne i volju, te se brzo predaju ali se želje ,uistinu , ostvaruju radom , trudom. Moja želja nije bila igračka, mobitel ili pak nešto treće.

Kako sam rođen kao dijete sa poteškoćama, od trenutka kada sam postao svjestan – moja želja je bila pobijediti prepreke, razbiti predrasude , ostvariti neostvareno – stati na svoje noge. Danas, sa skoro sedamnaest ljeta mogu reći sa ponosom da hodam i da je moja želja ostvarena , hvala Allahu. Moj put da stanem na svoje noge , nije bio nimalo lahak.

Na ovaj papir želim ispričati svoju priču, svoj put do sreće… Sve je počelo u noći dvadeset i osmog decembra ,dvijehiljadite godine. Te noći, moja majka dode u porodilište , mjesec prije termina. Došla je s bolovima , ali je doktor odlučio nakratko ” oslijepiti” . Kad mu se vid ” vratio” , život me polahko napuštao , kisik je već bio napustio utrobu moje majke. Naposljetku, iznesoše me na ovaj svijet, te bih podvrgnut procesu reanimacije. Bez da se išta govori, bilo je jasno da ostaju posljedice. Neko bi u takvoj situaciji digao ruke, odustao. Hvala Allahu u mom slučaju, tako ne bi. Moji roditelji me prihvatiše zajedno sa svim nedostacima i započeše lavovsku borbu. Odgojili su me da se oslonim na Onoga koji sve zna , našu sudbinu i da budem njemu rob pokoran, a babi i mami sin poslušan.

Mama me naučila da je dova najjače oružje insana i da nadu ne gubim. Nikad.

Došli su , sjećam se, jedne godine hadžije i donijeli Zemzem vode i raznih hedija iz mubarek gradova. Zapala je i nas   mala flaša Zemzem vode. Bilo mi je čudno zašto se moji roditelji toliko raduju jednoj flaši vode. Mama mi je objasnila da voda izvire pored   Kabe i tada me obuze neka neopisiva radost da imam priliku da je i ja probam. Objasniše mi da je voda ljekovita i da dovim kad je budem pio, pa ako je dobro za mene da će mi Allah to dati. Kroz suze zahvalih Allahu da me počastio ovom hedijom i zamolih da prohodam, da stanem na svoje noge, da mogu s babom i bratom ići pješice u džamiju.

Nakon nekog vremena, babo me obradova jednog subotnjeg jutra. Reče mi da idemo u Sarajevo u ponedjeljak ,na pregled za operaciju kod velikog stručnjaka za ortopediju. Jako me obradovaše babine riječi. Ponedjeljak sam jedva dočekao.

Dođosmo babo i ja u Šeher. U bolnici je bila velika gužva, ali dođosmo i mi na red.Primio nas je krupan, smeđokosi čovjek s toplim osmijehom na licu.Bio je to prof. Ismet. Inače, hafiz Kurana. Kao dijete , ja sam mu odmah proučio najdužu suru koju sam do tada znao , Eš-Šems. Ustao je i zagrlio me. Taj dan smo dogovorili operaciju.

Nakon par mjeseci, vratih se sa roditeljima na odjel. Mamu i mene smjestiše u sobu sa još dosta djece koja su iščekivala operaciju. Upoznao sam dosta djece koju sam ohrabrivao i davao savjete i proveo mnoštvo lijepih trenutaka.

Došao je i dan moje operacije. Bojao sam se tih zelenih uniformi i mnošvo lampi iznad glave. Međutim, ubrzo sam zaspao. Probudio sam se u gipsu do pola stomaka s jakim bolovima. Gips sam nosio tri mjeseca , tri mjeseca patnje koju ne mogu ni opisati. Maštao sam kad ću skinuti gips i prohodati. Nisam gubio nadu u Allahovu milost. Prošla su i ta duga tri mjeseca i ja sam skinuo gips u Sarajevu.Odmah sam krenuo sa vježbama da   bih aktivirao mišiće i probudio ih iz dubokog sna. Međutim, bolje bila neizdrživa, nesnosna kao da mi neko najoštrijim nožem prolazi kroz noge.Otpustiše me kući. Vratio sam se u svoju krcanu nadomak Bosanske Krupe. Hodati i dalje nisam mogao , pa sam s prozora gledao svog brata i njegove prijatelje kako uživaju u blagodatima koje naš Gospodar spušta u obliku ljeta. Dani su odmicali, a ja i dalje nisam hodao. Vjera u Uzvišenog, Zemzem voda i dova bili su moji vjerni pratioci. Babo je u moju sobu postavio razboj (spravu) za hodanje. Svaki dan smo vježbali,ali nije išlo. Moje me noge nisu slušale.

Sve do jednog subotnjeg popodneva. Bio sam sam u kući, gledao crtiće . Dosadiše mi crtići ,pa sam otpuzao do svoje sobe. Stao sam na razboj, oslonih se na šipku i proučih Bismillu i krenuh…  Konačno nakon toliko truda, znoja, neprospavanih noći sa suzama u očima ,ja stojim na svojim nogama. Krenuh hodati po razboju ni sam ne znam koliko dugo.

Ušao je babo u kuću i vidjevši me , povikao je tako glasno da se cijela kuća zatresla ” MashAllah ” . Priđe meni i zagrli me tako nježno da su mi suze orosile kapke. Nedugo zatim, uđe i mama i zaplaka kad me je vidjela. Došao sam do njih na svojim nogama i čvrsto zagrlio. Zaista, od njihovih zagrljaja nema ništa toplije i sigurnije na ovom svijetu. Voljom i milošću Uzvišenog , zahvaljujući lavljim srcima mojih roditelja i njihovoj hrabrosti, danas, skoro jedanaest godina poslije, ja hodam. Sa babom i bratom mogu sada otići u džamiju.

Hvala Allahu moja želja je ostvarena i danas hrabro koračam hodnicima Cazinske medrese.

Harun Novkinić  Ia