POEZIJA MERJEME KURTIĆ

web_admin 7. Aprila 2018.
POEZIJA MERJEME KURTIĆ

 

Oči otvorene

Kada krenem niz cestu,

Obaspu me uspomene,

Srce zakuca jako,

Probude se oči snene.

Na cesti vidim njega,

Moj najljepši cvijet,

Pjesmom zadržim srce,

U očima imam cijeli svijet.

Hej, probudi se, djevojko,

To su samo snovi,

Čuj, snovi, a oči otvorene,

To srce ljubav slovi.

Porok

Molim te, vidi me,

Ja sam tu, kraj tebe,

U tvojoj sam sjeni,

Samo se malo okreni.

Ja tebe vidim u svemu,

Ti si onaj povjetarac ludi,

Ti si ona kapljica kiše,

Tvoje ime na mom srcu piše.

I ovi stihovi su zbog tebe,

I oni zanosni uzdasi noću,

Svemu tome ti si uzrok

Ti si moj najveći porok.

Traganje

Ko će voljeti mene

kao Medžnun Lejlu?

Ko će za mnom poludjeti?

Ko će se u mene zaljubiti?

Je li takva ljubav samo priča

ili neka lažna legenda?

Ko će to sada znati?

Kako srce da shvati?

Šta je istina, a šta laž

na ovom tužnom svijetu?

Kako zagonetku da riješim?

Kako srce da utješim?

Ne zadržavaj svoje srce,

kažu neke pametne glave.

Moje srce zadržava mene.

Ovaj svijet čine samo sjene.

 Zaljubljena

Ne znam šta da mislim,

ne znam šta da kažem.

Ti si kovčeg tajanstveni.

Ti si školjkin biser skriveni.

 

Zaljubljenik sam u tebe,

Ustvari, ne u tebe, srećo,

već u dragi osmijeh tvoj,

u tvojih crnih očiju kroj.

Ti si svilena ružina latica,

Ustvari, ti si lijepa ruža.

Zaljubljena sam u tebe jako,

misliš da je to lahko.

Snijeg

Snijeg pada danas.

U srcu izaziva tugu.

To da nema nas

znaju i laste na jugu.

Pahulje su različitih oblika.

I suze moje nisu sve iste.

U jednima je odraz tvoga lika.

Druge su povodom ljubavi čiste.

A kristalni snijeg i dalje sipa.

Prekriva moje srce hladnoćom.

Ledi suze na obrazima kipa.

A kip taj čezne za toplotom.

Ti

Ti si pjesma moga srca.

Ti si srce moga srca.

Ti si zvijezda moga neba.

Ti si sunce što mi treba.

Ti si dah kojim dišem.

Ti si knjiga koju pišem,

Ti si onaj mjesečev sjaj,

Ti si moj početak i moj kraj.

Tadž Mahal

Zove se Tadž Mahal,

Taj hram poznati,

Dokaz je iskrene ljubavi,

Ja ću te s njim upoznati.

On je najljepši mauzolej,

Satkan od bijelog mermera,

Sagrađen radi ljubavi,

Ljepši od svih, nema govora.

U njemu počiva Mumtaz,

Ljepša od mjeseca punog,

Miljenica velikog Šaha,

Hrabrog vladara mogulskog.

Ali život okrutni uze Mumtaz,

Umre na porođajnim mukama,

Ugasi se svjetlo Šahovo,

Izdahnu na njegovim rukama.

Crna kosa mu posta bijela,

Devet dana je suze lio,

Nije jeo, nije ni spavao,

Mnogo je žalostan bio.

Odlučio je sagraditi spomenik,

Da umjesto Mumtaz živi,

Da podsjeća na veliku ljubav

Da joj se narod divi.

Gradio ga je dvije decenije,

Kraj bistre rijeke Džuna,

Na ravnici lijepe Agre,

Da bude indijska kruna.

Grobnicu je posuo biserima,

I ogradio čistim zlatom,

Vrata su bila od srebra

Zidove je ukrasio ahatom.

Kad mu sin uze vlast,

Stavi Šaha u pritvor,

Živješe Šah još osam ljeta,

Taj zaljubljenik, tužni stvor.

Kroz prozor svoje odaje

Gledaše lijepi Tadž Mahal,

Podsjećaše ga na voljenu,

I ublažavaše mu teški hal.

Nađe ga straža mrtvog,

Sa očima sjajnog pogleda,

U njima iskrila je želja

Da Tadž Mahal još jednom ugleda.

Leptir

Moje srce je leptir,

kuca samo za tebe.

Moj razigrani leptir

zna samo za tebe.

Igra po suncu i kiši

samo za tebe.

Noću je mnogo tiši,

jer sanja samo tebe.

Vatra

Vatra je kriva

što nisi živa.

Ona je razlog.

Ona je uzrok

što nisi tu,

već tamo daleko.

Vječnost

Vječnost je najljepša,

Ona je nedokučivi raj,

Vječnost je najbolja,

Ona je beskonačni kraj.

Vječnost nema vrijeme,

Ona živi u svakom roku,

Vječnost nema granice,

Ona stanuje u svakom toku.