STANOVNIK NASMIJANE ZEMLJE

web_admin 12. Marta 2016.
STANOVNIK NASMIJANE ZEMLJE
Piše: Abdurahman Nuhanović

Piše: Abdurahman Nuhanović

Odletjelo lišće prekriva ulice usnulog grada, dok se, iz dana u dan, smjenjuju hladne, jesenje kiše. Nebo je poprimilo neke nove, šarenije boje.
Probudile su ga kapi kiše udarajući o prozor njegove sobe, stvarajući divnu muziku. Volio je kišu. Otvorivši prozor, oštrina jutarnjeg zraka punila je njegova pluća. Gledao je u daljinu dokle god mu pogled seže. Sav taj čaroban prizor ukrao je njegove misli i odvukao ih negdje daleko. Negdje u davnine. U prošlost…
Volio je odlutati iz života. Razmišljati o svemu. Odmoriti se u svojim mislima. Nebo je izgledalo tužno, opet. Imao je običaj reći: „Moja Bosna opet plače.“ Zaplače s vremena na vrijeme. Izbaci ona iz sebe onu gorčinu i sjećanja. One uspomene i tugu. Sjeti se svojih sinova i pusti poneku suzu. Zar i vi to ne primijetite?! Mnogi su mislili da će Bosnu tako lako pokoriti. Grdno se prevariše. I Turci misliše da je Bosna tek običan komad zemlje, da se prošetaju njime. Vidješe oni stogodišnji otpor i inat silan, bosanski. Zar ne vidite stari grad da još na svome mjestu stoji?! Zar ga ne misliše crni dušmani srušiti?! Nakon dvjesta godina stoji i priča priču. Ne tako običnu priču. Priču života. Priču smrti. Priču mladosti. Priču o šehidima. Mnogo toga naša Bosna priča, samo mi slušati ne umijemo. Svaki komad zemlje je krv šehidsku okusio. Pa zar onda može biti kao neki obični komad zemlje?! Kiša je postala teret za njegove misli. Budila je previše boli, previše rana i tuge… Zar majka ne otkinu komad srca svoga i posla u nepovrat?!
Zar ne dade sina jedinca, krv svoju da pogine za slobodu našu, za ovaj čisti jutarnji zrak, kojeg nigdje nema kao kod nas?! Zar smo zaboravili dušmane, koji nam majku Bosnu raniše, a zbog kojih majka naša bolan krik ispusti?
Rijeke suza majka naša proli. Presušiše joj oči od silne tuge. Samo osta bol i sjećanje. Dova i život bez komada srca. Ništa više…
Čovjek ima dvije majke. Jedna ga je rodila, druga mu domovina. Kad izgubi prvu ostaje mu druga. Ali nipošto ne smije izgubiti drugu. Ako je izgubi, biće usamljen i izgubljen. Bez života i identiteta… Uvijek je volio slušati priče o ratu. Posebno o daidži i amidži i njihovoj pogibiji, o junačkoj borbi i strašnim tekbirima od kojih je neprijatelj strijepio. Nije imao priliku da ih upozna, ali se ponosno nasmiješi svaki put kad se spomenu. Najviše voli kad ga porede s daidžom. Kaže, da je on bio u ratu borio bi se junački, do smrti. Da ga pamte kao hrabrog daidžu.
Glas mujezina probudi ga iz odlutalih misli i razbi onu tišinu. Kiša prestade. Kroz tmurno, sivo nebo proviriše prve zrake sunca. Sve se probudi i naglo oživi iz dubokog sna. Cvrkut ptica, vriska djece, razgovor ljudi oživi grad koji je spavao.
„Moja Bosna je sretna. Smije se.“ Smije se nakon svega što je osjetila. Nakon rana koje je zadobila. Nakon djece koje je pored srca, u zemlju ukopala. Šehidska krv je skupa, zapamti! Oni koji je proliše nisu ti prijatelji !
Teško je prenijeti na papir ono što osjećam prema njoj. Male su riječi a osjećanja ogromna. Jedino vas mogu pozvati kao gosta da vidite kako sjaji moja nasmijana ljepotica.