08 feb “Čišćenje duše i tijela putem zekata” – prof. dr. hfz. Rifet Šahinović

U organizaciji Medžlisa IZ-e Prijepolje, a pod pokroviteljstvom Mešihata IZ-e u Srbiji, 17.01.2024. godine, održana je međunarodna konferencija na temu “Uloga zekata u prevenciji siromaštva i smanjenja socijalne distance među muslimanima”.

Prof. dr. hfz. Rifet Šahinović, profesor u Medresi “Reis Džemaludin-ef. Čaušević” uzeo je učešće na konferenciji temom “Čišćenje duše i tijela putem zekata”.

ČIŠĆENJE DUŠE I TIJELA PUTEM ZEKATA

SAŽETAK

Zekat je jedan od stubova islama. Zekat je ona dužnost koja je u imperativnoj formi naređena svakom muslimanu koji posjeduje višak matrijalnih dobara a koja prelaze njegove svakodnevne potrebe. Zbog njegove važnosti u Kur’anu i hadisu se spominje u mnogim kontekstima. Autor u ovom tekstu se bavi zekatom kao vidom čišćenja ljudske duše i tijela. Međutim, zekat u svom sadržinskom smislu je prepun simbolike u potrebi izgradnje života kako pojedinca kao muslimana tako i zajednice na ravni ummeta. Ovaj tekst se bavi fenomenom ‘posvetnog zekata’ kao i fenomenima ‘posjedovanja’ i ‘trošenja’ matrijalnih  dobara na Zemlji.

Ključne riječi: zekat, čišćenje duše i tijela, čišćenje matrijalnih dobara, posvetni zekat, posjedovanje imovine

Riječ zekat u arapskom jeziku nosi značenje rasta, bereketa, čednosti, čistoće. Glagolski korijen z-k-j ili z-k-v iz kojeg je derivirana imenica zekat ima značenja: dosegnuti, dostići i pročistiti. U Kur’anu je zekat spomenut 35 puta (zajedno s namazom spomenut je 26 puta). Ta mnogobrojna mjesta i kontekstualna značenja zekatu u Kur’anu ukazuju na to da se radi o vrlo složenom šerijatskom propisu za suštinsko razumijevanje. Za ovakav zaključak imamo više argumenata: mnogi muslimani lakše klanjaju, poste nego li daju zekat; među muslimanima je mnogo sirotinje koja je potrebna zekatu; muslimani na nivou ummeta i pored prirodnih resursa imaju najviše sirotinje itd. Sve ovo upućuje na suštinsko nerazumijevanje zekata.

Ljudska potreba za zekatom

Suština zekata izvire iz potrebe da ljudsko tijelo bude uravnoteženo. Obratimo pažnju na kur’anske ajete gdje se Stvoritelj kune dušom i onim što je drži uravnoteženom (ve nefsin ve ma sevvaha). Uspijeva samo onaj ko očisti svoju dušu (zekkaha): “I duše i Onog Koji ju je upotpunio; pa je i da griješi, i da se čuva nadahnuo; onaj ko je očisti spašen je.” (Šems, 7–9)

U navedenim kur’anskim ajetima spominje se duša koja nije materijalna – radi se o potpuno duhovnoj kategoriji. Duši kao takvoj je potreban zekat, tj. čišćenje. Ovo je vrlo zanimljivo i važno imati na umu kada se god govori o zekatu. Ustvari, ovdje najizravnije uviđamo potrebu za zekatom – sve ima potrebu za zekatom kao svojevrsnim čišćenjem (i materijalno i duhovno). Ko god se odluči dati zekat na svoju duhovnu stranu vlastitog bića a zatim na materijalnu imovinu, svjestan činjenice da je Uzvišeni Bog izvorni vlasnik jednoga i drugoga podjednako kao i same njegove duše, Uzvišeni Bog koji ima tapiju na sve rečeno i nepovredivo pravo nad svim stvarima i pojavama, vidljivim i nevidljivim, taj će bez dodatnog uvjeravanja znati da udio od svega toga, u konačnici, daje sebi a ne Stvoritelju, kao zalog za život vječni, vraćajući tako samo dio od onoga što mu je On kao polog na povjerenje dao.

Da zaključimo ovaj dio – svaki šerijatski propis pa tako i zekat u smislu propisa davanja, propisan je radi dobrobiti čovjeka. Pitanje je samo kako ko razumijeva propise – na ispravan način ili iskrivljuje značenje propisa. Hoćemo kazati ovo – onaj čovjek koji uspije razumjeti svrhu zekata zasigurno će svake godine sa zadovoljstvom izvršiti ovaj šerijatski propis. Ovdje stalno imamo na umu da duhovni zekat o kojem je riječ ovdje dolazi ispred našeg materijalnog izdvajanja u vidu zekata.

U islamskoj literaturi se izdvaja još jedna vrsta zekata – inicijacijski ili posvetni zekat, koji nas uvodi u sama tajanstva ovog propisa. Naime, kada se u Kur’anu kaže da jeUzvišeni Bog bliži nama od žile kucavice (Kaf, 16) želi se kazati da jedino On ima tapiju nad našim imetkom i nad našom dušom. Stvoritelj naš je nama bliži i od vlastite duše. Ovdje se ističe i vrijednosna ljestvica kada je u pitanju izvršenje propisa zekata: najprije zekat duše, potom zajam koji se Bogu daje draga srca, a zatim slijede sastavni dijelovi našeg tijela pa tek onda imetak koji samo izvanjski posjedujemo.

U ovom smislu posmatrajmo 20. ajet kur’anske sure Muzzemmil: “Gospodar tvoj zbilja zna da klanjaš ti manje od dvije trećine noći, i polovinu njezinu i trećinu njezinu, a i skupina onih koji su uz tebe! Allah duljinu noći i dana određuje, On znade da to vi nikako ne umijete, pa vam prašta! Stoga vi učite ono što vam je lahko iz Kur’ana! On znade da će bolesnih biti među vama i da će neki po Zemlji putovati Allahovu blagodat tražeći, a da će se neki na Allahovu Putu boriti! Zato učite iz njega ono što vam je lahko, i namaz klanjajte, i zekat dijelite, i s draga srca Allahu zajam dajite! A što unaprijed za sebe dobra date, kod Allaha ćete ga naći, a to će i bolje biti i veće nagrade! I oprosta od Allaha tražite, Allah zbilja prašta i samilostan je!”

Vrlo zanimljiv je kur’anski savjet: … i s draga srca Allahu zajam dajite! A što unaprijed za sebe dobra date, kod Allaha ćete ga naći, a to će i bolje biti i veće nagrade!

Ono što čini dušu zekata i dijeljenja jeste da to čovjek čini sa lahkoćom i takvom naklonošću da ne osjeti nikakvu stegnutost u prsima dok desnica udjeljuje od duhovnog i materijalnog imetka (čovjek posjeduje imetak materijalni, ali ima i dušu / er-ruh, duhovno srce / el- kalb,  um ili intelekt / el-‘akl kao unutrašnje spoznajne organe te vanjske organe spoznaje koji jesu osjetilni poput  čovjekova vida i sluha i svi su oni zaredom potrebni zekatu kao vidu posebnog čišćenja).

Ovdje još zadržavamo našu pažnju na potrebnoj distinkciji duhovnog i materijalnog zekata kroz  poseban vid čišćenja. Naravno, svaki oblik zekata će biti nadoknađen kako je kazano u hadisu: “Kome je od vas njegov imetak draži od imetka njegovog nasljednika? Rekoše: ‘Allahov Poslaniče, nikome od nas nije draži imetak njegova nasljednika od njegova imetka.’ ‘Znajte to što ste rekli’, reče im Poslanik, s.a.v.s. ‘Ne znamo ništa drugo, Allahov Poslaniče’, rekoše. ‘Vaša je imovina ono što podijelite u hajr, a imovina je vaših nasljednika ono što ostavite iza sebe’, reče im Poslanik, a.s.” (Buharija i Nesai)

Naši fizički organi s kojima je na poseban način povezana duhovna institucija zekata, ima ih osam, baš kao što je osam kategorija ljudi koji imaju pravo na zekat, i osam materijalnih dobara na koje se zekat treba dati, potrebuju svakodnevno čišćenje. Ti organi su sljedeći: organ vida, organ sluha, organ govora, ruke, trbuh, spolovilo, noge i srce. Osam spomenutih organa našeg fizičkog bića u isto vrijeme su vrijednosti na koje zekat treba dati, i korisnici i primaoci dodijeljenog im prava na zekat. Ovdje se radi o posvetnom zekatu. Ovo nam se čini važnim ako se ima u vidu činjenica da je zekat, s jedne strane, trošenje imetka, a da je, s druge strane, uvećavanje tog istog imetka bez mjere i računa. Pritom, zekat jeste u isto vrijeme žrtvovanje dijela materijalne imovine, ali posvećivanje iste samim činom zekata koji pročišćuje tu imovinu (bilo duhovnu ili materijalnu). Otuda se za obični svijet (svijet osjetilnog i svijet koji od pojava vidi samo pričine, a nikako suštinu) zekat pojavljuje kao gubitak imovine, a za svijet vječnoga zekat je dobitak.

Svaki od osam spomenutih organa našeg fizičkog bića može za nas proizvoditi gubitak ili dobitak, propast ili blagoslov, ovisno o nama. Ustvari, oni potrebuju duhovno ‘posvećivanje’ kako bi ostali na razini onog nauma koji izvire iz Božije mudrosta stvaranja istih. Branimo li oku da gleda ono nad čime je zastor Božije zabrane, samo tako svoje oči štitimo od onog što nije vrijedno gledanja. Samo onaj pogled koji je u stanju pomjeriti pjenu s površine mora, kazao bi Rumi, kadar je dosegnuti beskrajne njegove dubine i ljepote. Svaki onaj čovjekov pogled koji se zaustavlja samo  nad pojavnim oblicima i vanjskim maskama stvari, takav pogled će ostati uskraćen pred ljepotama besmrtna života. Isto tako jezik koji izgovara isprazne i ružne riječi nikada neće moći izreći riječi istine kada mu najviše budu trebale. Ruka koja poseže za pravima drugih nikada neće moći dosegnuti plodove vječnog života. Stomak koji guta zabranjene plodove tuđih života, tuđi znoj i tuđa prava, skončava u blatu ovozemnog života. Prema tome, takva sudbina čeka svakog od osam pobrojanih organa našeg fizičkog bića ne budemo li znali na svaki od njih posvetni ili inicijacijski zekat dati. Zekat jeste čišćenje – onaj koji ne očisti dušu sve svoje organe neće znati da očisti i svoj imetak. Ne primi li svaki od ovih osam organa onu vrstu zekata koja mu pripada, nijedan od njih neće uzvratiti zekatom koji mu treba, jer svaki od njih je istovremeno primalac zekata i davalac istog (v. Rešid Hafizović, Stubovi islama).

Stoga, zekat stalno podrazumijeva dvije čistoće: jedna je čistoća imetka, a druga je čistoća duše. Zekat u najširem značenju podrazumijeva čišćenje čovjekove duše. Koliko je god važno da čovjek očisti svoju imovinu (da podijeli višak u materijalnom smislu), isto toliko je važno da putem zekata čisti i svoju dušu. Materija i duh su neodvojivi dijelovi kada sagledavamo suštinu zekata. Eto zašto je važno govoriti o duhovnom zekatu prije negoli počnemo objašnjavati zekat kao propis materijalnog dijeljenja.

Škrtost duše je znak nedostatka zekata

Sve navedene činjenice o zekatu bolje razumijevamo kada na stranicama Kur’ana čitamo o škrtosti kao jednom ružnom čovjekovom svojstvu. Podrazumijeva se da čovjek može biti škrt u podjeli imetka, škrt u dijeljenju znanja, škrt da podijeli s drugima neku vrijednost itd. Ali najveća škrtost je škrtost duše, sugeriraju kur’ansko-hadiski tekstovi.

Kur’an govori da je uspio onaj ko nadiđe, odnosno savlada škrtost svoje duše (Tegabun, 16). Kao što se da primijetiti, ovdje se ne govori o imovini i bogatstvu s kojim ljudi škrtare. Kur’an, ustvari, posredno sugerira da sve vrste škrtosti, pa i ona materijalna, proizilaze iz škrtosti duše. Najveća škrtost je škrtost ljudske duše. Nedavanje zekata proizilazi iz ove škrtosti. Na drugom mjestu Kur’an upozorava da se škrtost stalno vraća na onoga ko škrtari (Muhammed, 38). Kad god je riječ o zekatu i odnosu ljudi prema ovome propisu, treba imati na umu ovu razinu njegova razumijevanja.

Smatramo da zekat ne možemo pravilno shvatiti ako sve ovo nemamo na umu ili ćemo konstantno ostati zapitani nad sljedećim pitanjima: kako davanje imetka predstavlja rast, napredovanje i umnožavanje istog imetka (čovjek je navikao da ono što daje, on to ustvari gubi); kakva je to veza između čišćenja imetka i čišćenja ljudske duše (čovjek je samo zagledan u materiju, a zaboravlja dušu); ima li zekat onaj duhovni, ezoterijski smisao koji pruža smisao životu za kojim je u potrazi današnji čovjek više nego ikad (često vidimo izuzetno bogate ljude koji ne razmišljaju o dijeljenju i, s druge strane, siromašne koji dijele I ono malo što imaju).

Da zaključimo ovaj dio razumijevanja zekata – zekat u osnovi ne znači samo materijalno izdvajanje i čišćenje, nego i duhovno (mentalno) pročišćenje vjernika: “Uzmi od dobara njihovih zekat da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih, sigurno, smiriti. A Allah sve čuje i sve zna.” (Tevbe, 103)

Evo još dva kur’anska primjera u ovom kontekstu razumijevanja zekata. Isa, a.s., kao beba u bešici progovara i izgovara riječi: Ve evsānī bi s-salati ve z-zekah / I naredit će mi salat (namaz) i zekat. U komentarima Kur’ana dva su mišljenja o riječi zekat u ovom ajetu: a) dijeljenje imetka i b) čišćenje od grijeha. (Merjem, 31)

U nekoliko kur’anskih ajeta korijen z-k-j ili z-k-v u svojoj glagolskoj formi ima značenje duhovne čistoće. Naprimjer, u kur’anskom poglavlju Fatir (18) nakon riječi salat navodi se onaj ko se čisti (tezekkā), čisti se (jetezekkā) za svoje dobro. Pod čišćenjem se podrazumijeva čišćenje srca od nijekanja ili poricanja Istine (kufra), čišćenje od grijeha i svega onoga što duhovno onečišćuje ljudsko srce.

Zekat kao materijalno čišćenje

Ako posmatramo cjelinu kur’anskog kazivanja, mogli bismo uočiti vrijednosnu skalu zekata – prvo zekat duše, zatim posvetni zekat, zekat na materijalna dobra te udjeljivanje draga srca. Današnji čovjek ne samo da ne može dosegnuti sva duhovna značenja zekata već vrlo često ne shvata ni samu suštinu značaja materijalnog aspekta davanja. Kada sagledavamo potrebu zekata s materijalnog aspekta, čišćenje imetka je potrebno iz više razloga:

1. Čovjekov rad se ne može u potpunosti vrednovati na ovom svijetu. Uzmimo, naprimjer, jednog radnika – svaki radnik koliko god može raditi, može i ne raditi, a da ga pritom niko od pretpostavljenih ne primijeti. Evo samo u ovom slučaju svaki poslodavac se nalazi u jednoj delikatnoj situaciji – kolika je novčana naknada radnika koji radi i ne radi. Naravno, ljudi plaćaju, ali i zakidaju radnike na razne načine (stalno ostaje dio koji nije plaćen). Ne mogu poslodavci u potpunosti znati koliko je stvarno truda i znoja uložio njihov radnik. Zekat je propis koji čisti sve ove finansijske natruhe.
2. Uvijek postoji dio imovine koji izmiče našoj kontroli. Šta je stvarna ljudska potreba, a šta izmišljena, i, samim time, koliki je višak iznad potreba – to su stalna pitanja svakog čovjeka na Zemlji. Zekatom balansiramo sve te naše nedoumice vezane za matrijalna dobra – očistimo svoju imovinu i usrećimo onog ko je zaista potreban.
3. Danas nije problem u postojanju hrane već u njenoj raspodjeli. Čovjek  instinktivno osjeća strah da činom dijeljenja ne potroši sve ( Isra’, 100). Putem zekata čovjek nivelira taj osjećaj straha. Zekat je propis putem kojeg stvaramo društveni ambijent ravnopravno podjeljenih blagodati među ljudima, npr., hrane, vode i svih drugih prirodnih resursa. Sve je to u suštini Božiji ni’met na Zemlji a ljudi su ti koji ih raspoređuju. U tom smislu do koje je mjere institucija zekata zanemarena u muslimanskim društvima jasno pokazuje činjenica da su muslimani kao petina čovječanstva najsiromašniji ljudi na planeti unatoč izvanrednim prirodnim resursima koje posjeduju. Ovo govorimo s razlogom, jer su upravo muslimani zaduženi zekatom kao stubom vjere čijim se izvršenjem postiže socijalna pravda i politika među muslimanima.
4. Temeljni čovjekov instinkt jeste posjedovanje bogatstva. U Kur’anu nemamo ajet koji ljude podstiče na bogaćenje. Zašto? Zato što ljudi instinktivno teže ka bogatstvu (u arapskom jeziku mal, bogatstvo, nosi značenje čovjekove težnje / gl. ma-le, inf. mejlun – težiti za malom – za imetkom koji nam prijanja za dušu i srce). Ova težnja za vlasništvom je potreba ljudske prirode koja je sama po sebi siromašna (fekir), kako se i govori u kur’anskom poglavlju Muhammed (38). Ta ista ljudska priroda je još od Ademova, a.s., izgona iz Dženneta okarakterizirana kao zaboravna i neodlučna (Ta-Ha, 115). Čovjekova  zaboravnost i njegova neodlučnost su dva jaka zastora koja mu stvaraju privid da sve što takne na Zemlji, prvo pomisli da on ima vlasništvo nad tim, prisvajajući sve samo sebi. To je jednostavno ljudski poriv. Treba samo obratiti pažnju na često kur’ansko upozoravanje da jedimo Uzvišeni Bog ima apsolutnu vlast, jedino On posjeduje sve (mulku s-semavati ve l-erdi; mirasu s-semavati ve l-erdi). Evo pogledajmo samo jednu osobinu čovjeka danas – dok mu povjeriš neku instituciju, firmu, poziciju u društvu, odmah se počinje ponašati kao da je to njegovo vlasništvo. Mnogi danas skrivajući se iza institucija na čijem su čelu ili predstavljajući se da rade za opće društveno dobro, ustvari, rade za vlastitu korist pothranjujući samo nezaježljivi ego. Tanka je linija između hizmeta ljudima (općem dobru) i služenja sopstvenom egu. Jedino vrlina zekata otklanja sve te zastore s ljudskog srca, duše pa i svih fizičkih organa. Zato je mnogo kur’anskih ajeta koji podstiču čovjeka na dijeljenje. Zekat je propis koji kroz dijeljenje kanališe i drži uravnoteženom tu ljudsku težnju za bogaćenjem. Danas nije problem postati bogat, već je veći problem kako i na koji način doći do bogatstva (moralnim putem ili ne) i pritom ostati priseban.

U ovom kontekstu je vrlo zanimljivo primijetiti da u Kur’anu glagol enfeka / junfiku znači dijeliti, odvajati od sebe i cjeline imetka. Ovaj glagol za dijeljenje upotrijebljen u Kur’anu od istog je korijena kao i riječ munafik / dvoličnjak (isti je glagolski korijen – n-f-k). Ovdje se na jedan posredan način ukazuje da onaj ko ne dijeli višak imovine, lahko postaje podvojena ličnost i ličnost s dvostrukim moralom / munafik. Kur’ansko poglavlje Bekare (260–282) koje govori o dijeljenju vrlo je značajno u ovom kontekstu. Poslije kazivanja o dijeljenju u spomenutom poglavlju, slijedi kazivanje o kamati – posredno se čitaocu Kur’ana sugerira da će se škrtost povećati među ljudima ako nema dijeljenja,  pa će početi s uzimanjem kamate. Poslije ovih ajeta slijedi najduži ajet u istom kur’anskom poglavlju, a to je ajet o dûgu – najduži zato što je dûg sam po sebi težak. Poslije kamate slijedi dužničko ropstvo – ambijent koji nikome ne donosi dobro. I ovdje Kur’an ukazuje na posljedice olakog uzimanja zekata kao obaveznog propisa sa strane čovjeka u svojim zemaljskim godinama života.

Društveno-ekonomski sistem zasnovan na kamati (bez dijeljenja) propada, veli Kur’an. Danas je to sasvim očigledno – pored tolike kamate u svijetu propadaju banke, svjetski ekonomski sistemi. A Allah čuva i uvećava ono što se zove sadaka, zekat, nadalje upozorava Kur’an (Bekare, 276). Naravno, ove kur’anske istine treba iskustveno doživjeti ividjeti posljedice i zekata i kamate kako bi se osvjedočili u istinitost kur’anskog kazivanja o tome. Kur’an govori da kada bi ljudi posjedovali milost koliko Gospodar (a koja nije materijalna), ne bi dijelili bojeći se siromaštva: “Ti reci: ‘Kad biste vi posjedovali riznice milosti Gospodara moga, i tad biste vi zbilja škrtarili iz bojazni da ne biste potrošili!ʼ Čovjek je doista tvrdica!” (Isra, 100).

U ekonomskom smislu zekat je važan zbog toga što koncentriranu moć i bogatstvo raspoređuje na sve ljude, stvara takve mehanizme kojima se bogatstvo uvijek usmjerava prema siromašnima. Na taj način dolazimo do sljedećih činjenica:

• putem zekata siromasima se vraća ljudsko dostojanstvo;
• putem zekata se stvaraju transparentni ljudski odnosi nasuprot kojih je ekonomski sistem zasnovan na kamati, gdje je težnja za dobiti bez humanosti;
• cilj raspodjele sredstava zekata na određene kategorije jeste stvaranje poslovnog prostora u društvenim relacijama. O navedenim činjenicima malo se vodi računa u društvenim odnosima. Islam je vjera rada, ne prosjačenja. I sâm je Poslanik osudio prosjačenje.

Strateškom podjelom zekata ojačao bi se ummet vjernika. Zato je ulema sklona zaključiti da bi pravilnim razumijevanjem cilja i strateške svrhe podjele samog zekata, nestalo siromaštva među muslimanima, a ummet bi ojačao u znatnoj mjeri.

Odnos prema materijalnoj imovini u islamu

Posjedovanje ili neposjedovanje novca, imetka, auta itd. ne treba određivati čovjeka na ovom svijetu. Ako ga materija određuje u društvu, porobit će ga u duhovnom smislu. Na taj način čovjek ulazi u jednu filozofiju života koja ga odvodi u beznadnu provaliju – on ne radi da bi živio, već živi da bi što više imao. Potrošačko društvo danas tjera čovjeka samo na posjedovanje. Strah ga je dijeliti, jer se boji da neće imati.

Tako se utire put čovjekovoj želji za gomilanjem imetka kao i nekontroliranoj potrošnji. Kur’an ne negira da su materijalna sredstva osnova na kojima se zasniva društvo. Međutim, prema kur’anskom učenju, koncepcija vlasništva jeste:

• Ono što čovjek posjeduje u osnovi pripada Uzvišenom Bog (neka svako sebi postavi jedno pitanje – ko je bio vlasnik onoga što trenutno posjedujemo prije nas, naprimjer? Čovjek je samo trenutno vlasnik kao što će sutra biti neko drugi).
• U onome što čovjek ima od imetka i drugi imaju svoj dio. Ustvari, sve što imamo nismo nikako sami mogli steći (neko je posredovao i preko nekoga smo došli do posjedovanja; ne živimo mi sami na Zemlji). Samim činom dijeljenja čovjek daje ono što ne pripada njemu.

Zekat stalno moramo posmatrati kao obavezu prema siromašnima i naredbu od Boga Koji je krajnji Vlasnik i Davalac svega. Po poslaničkoj tradiciji, izvrsni vjernik udjeljuje višak nadajući se da će ga Stvoritelj osigurati (ono što čovjek podijeli, pripada njemu, a ono što ostavi, to pripada nasljednicima savjetuje nas Poslanik, a.s.). Kur’an odgovara na sljedeće pitanje: koja se količina treba podijeliti – višak. (Bekare, 219)

Isto tako, kod potrošnje matrijalnih dobara četiri aspekta su značajna za svakog čovjeka kako vidimo iz cjeline islamskog učenja:

1. postizanje Božijeg zadovoljstva putem dijeljenja (Insan, 7–9),
2. Kur’an nas upozorava na umjereno davanje pa i potrošnju (Isra, 29),
3. borba protiv pohlepe i egoizma je stalna (Tevba, 34) i
4. postoji diskrecija kod davanja drugome (Bekare, 271).

Vjernik mora imati na umu prilikom svakog svog djela zadovoljenje Božijeg hatara i udjeljivanje na putu postizanja Njegova zadovoljstva: “Oni koji troše imetke svoje u želji da steknu naklonost Allahovu i da im to postane navika – liče vrtu na visoravni na koji se izljeva obilna kiša, pa daje dvostruk plod; ako ne bude kiše obilne, bude kiše rosulje. – A Allah dobro vidi ono što vi radite.” (Bekare, 265)

Drugi aspekt je umjerenost prilikom davanja: “Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičeg ostao. Gospodar tvoj pruža obilnu opskrbu onome kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje.” (Isra, 29–30) Stisnuta ruka ili ruka koja je sputana na ljudskom vratu je metafora u Kur’anu koja označava škrtost i posebno nevoljkost da se pomogne drugima. Čovjek bi konstantno trebao voditi borbu protiv vlastitog egoizma i pohlepe. Zanemariti davanje imetka i čuvati svoju imovinu u tolikoj mjeri da je zakopavamo, značilo bi zaboraviti Boga i imetak smatrati idolom, kako se u Kur’anu kaže: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!” (Tevba, 34–35)

Kur’an nam govori da su gramzivost i škrtost glavne prepreke čovjekovog postizanja sreće na ovom i budućem svijetu: “Jer oni koji su od svoje gramzivosti i tvrdičluka spašeni – oni će sigurno postići sreću.” (Hašr, 9) Pohlepa i gramzivost su rezultat ljudskog pretjerivanja u ljubavi za ovosvjetskim uživanjem. To je situacija kada dunjaluk počne posjedovati nas, a ne mi njega. Ako imamo dunjaluk, pa ga ne damo kada treba, to zovemo škrtošću; a ako ga nemamo, a žudimo za njim i u tome nemamo mjere, onda to zovemo gramzivošću i pohlepom.

Pohlepa ljude čini slabima tako što uništava međuljudske odnose, kidaju se rodbinske veze i bespravno se otimaju prava drugih.

Vjernik je diskretan. Treba biti umjeren u davanju te ostati diskretan i pun poštivanja prema onome kome dajemo: “Lijepo je kad javno dajete milostinju, ali je za vas bolje ako je dajete siromasima kad niko ne vidi, i On će prijeći preko nekih vaših hrđavih postupaka. A Allah dobro zna ono što radite.” (Bekare, 271)

Imam Gazali navodi da je svrha prikrivanja prilikom davanja odstranjivanje rijaluka i želje da se o nama čuje dobar glas. Tako on navodi da su dobri ljudi 95 naglašavali tajnost na takav način da onaj kome se daje uopće ne zna ko daje ili su davali preko posrednika. Sve je to s ciljem gašenja srdžbe Gospodara i čuvanje od munafikluka, veli Gazali.

Pohlepa zajednicu vodi direktno u propast. Imam Gazali kazuje interesantnu hikaju o tri lopova iz vremena Isaa, a.s. Kaže da su bila tri lopova koja su našla veliko blago pa ga odluče podijeliti i razići se. Ali, prije nego što to učine, odluče da još jednom lijepo, kao družina, sjednu ručati. Jednog pošalju u grad da donese ručak. Njemu, međutim, usput naumpadne da hranu zatruje i sav plijen uzme za sebe. Ona dvojica se, pak, čekajući ga, dogovore da mu postave busiju i ubiju ga, te plijen, umjesto natroje, podijele nadvoje. Kako su svi bili uspješni u svojim pohlepnim planovima, bogatstvo im je ostalo uzalud – jedan je ubijen, a dvojica otrovani hranom. (v. Gazali, Savjeti vlastima, 96)

Navodimo još jedan ajet koji ukazuje na svu beskorisnost dijeljenja sadake samo kako bi to neko primijetio da mi udjeljujemo: “O vjernici, ne kvarite svoju sadaku prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Boga ni u onaj svijet. Oni su slični litici s oskudnom zemljom kad se na nju sruči pljusak, pa je ogoli. Oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su radili.” (Bekare, 264)

 

Skrivene koristi zekata

Zekat jeste blagoslov i postizanje sreće pa je stoga imovina na koju nije podijeljen zekat nečista i zagađena. Kur’an nedvosmisleno traži od Poslanika da uzme zekat kako bi njime očistio licemjere i blagoslovljenim ih učinio (Tevba, 103), te da se zekatom postiže zadovoljstvo na oba svijeta (Saff, 10–11) kao što nečist imetak donosi kazne na oba svijeta (Ali Imran, 180). Zbog važnosti ljudskog dijeljenja Kur’an je vrlo izričit:

“O vjernici! Dijelite od lijepih stvari koje ste stekli i iz onog što smo vam Mi iz zemlje izveli! Nemojte ono bezvrijedno izdvajati da biste to podijelili, a niste ni vi voljni to uzeti, osim očiju zatvorenih! Znajte da je Allah neovisan i hvale dostojan!” (Bekare, 267)

U 13. ajetu sure Merjem navodi se šta je, između ostalog, dato Jahjau, a.s., kao dječaku te se kaže: I nježnost (hanan) od Nas i zekat (…). Riječ zekat, u ovom ajetu, moguće je razumjeti u značenju duhovne čistoće, dobrovoljnog udjeljivanja ili davanja sadake drugima, ili pak blagoslova i bereketa. Usvajajući ovo treće, značenjska mogućnost koja nam se nadaje jeste sljedeća: Uzvišeni Allah je Jahjaa, a.s., učinio mubarek insanom koji će ljude upućivati i voditi ka Njemu! U jednom vjerodostojnom hadisu se kaže da kada bi Muhammedu, a.s., ljudi došli sa zekatom, on bi rekao: Bože, blagoslovi ih! (Allahumme salli ‘alejhim!)

Brojni muslimanski učenjaci promatrali su značenja zekata na razini tarikata i hakikata, dvama duhovnim i unutarnjim dimenzijama naše vjere. Naslanjajući se na njihova razmišljanja o unutrašnjim dimenzijama zekata, čini nam se važnim spomenuti činjenicu da se zekat daje na stvari koje pripadaju trima svjetovima: mineralnom, vegetabilnom i animalnom. Naime, zekat se izdvaja na stvari koje pripadaju trima carstvima: mineralnom (zlato i srebro), vegetabilnom (pšenica, ječam, datule i suho grožđe) i animalnom (deve, konji, goveda i ovce). Zbog čega je uopće važno isticati tri spomenuta svijeta i kakve oni imaju veze u kontekstu razgovora o zekatu?

To je naprosto zbog toga što Allahovi odani robovi, Njegovi iskreni vjernici, uvijek imaju na umu da kosti njihovog krhkog tijela pripadaju svijetu ili carstvu minerala, da njihovi nokti i kosa pripadaju biljnome svijetu i, napokon, da njihove strasti (nefs), kako one vanjske jednako tako i one unutarnje, pripadaju animalnome svijetu. Zbog toga, davanjem zekata na sve gore spomenute šerijatom određene stvari, musliman postiže temeljito čišćenje koje podrazumijeva sve njegove sastavine odnosno njegovu nepodijeljenu egzistenciju.

Nadalje će pristalice hakikata navesti da gore spomenutim trima svjetovima korespondiraju tri vrste duša. Zekat ovih triju svjetova može biti plodotvoran ukoliko se svaka od spomenutih duša oslobodi svega prljavoga, nečasnoga i nedoličnoga. Drugim riječima, zekat na razini hakikata znači čišćenje od svega onoga što bi čovjeka moglo odvesti u širk.

Zaključak

Zekat je obaveza svakog muslimana koji posjeduje matrijalna dobra koja prelaze njegove potrebe. Zekat je dužnost koju vrlo često suštinski ne razumijevamo. Smatramo da je to razlog zašto mnogi ljudi neizvršavaju ovaj šerijatski propis. Bez suštinskog razumijevanja propisa (pa i zekata) isti ne polučuju u dovoljnoj mjeri one rezultate koji nadolaze u kur’ansko-hadiskim tekstovima. Zbog toga je vrijedno govoriti o zekatu kao posebnom vidu čišćenja duše, tijela pa tek onda imovine. Takvim redoslijedom kazivanjarazotkrivaju nam se same suštine zekatske obaveze.

 

 

 

PREPORUČENA LITERATURA

– Al-Attas, M. Naquib (2003). Islam i sekularizam. Sarajevo: Bosančica.

– Hafizović, Rešid (2015). Stubovi islama i džihad. Sarajevo: Connectum.

– Ikbal, Muhamed (2000). Obnova vjerske misli u islamu. Sarajevo: El-Kalem.

– Chittick, William C. (2005). Sufijski put ljubavi. Sarajevo: Ibn Sina.

– Mirza, Yaqub (2017). Pet stubova blagostanja. Sarajevo: CNS.

– Nasr, Sayyed Hossein (2002). Srce islama. Sarajevo: El-Kalem.

– Rahman, Fazlur (2005). Islam. Sarajevo: Tugra.

– Šahinović, Rifet (2021). Ka razumijevanju Kur’ana. Cazin / Bihać: Muftijstvo bihaćko i Medresa “Reis Džemaludin-ef. Čaušević”.

– Šahinović, Rifet (2023). Stubovi islama.  Cazin / Bihać: Muftijstvo bihaćko i Medresa “Reis Džemaludin-ef. Čaušević”.

– Saeh, Bassam (2019). Namaz – razgovor sa Gospodarom. Sarajevo: Dobra knjiga.

– Silajdžić, Adnan (2004). Kriza religijskog identiteta u današnjem svijetu. Sarajevo: FIN.

– Schimmel, Annemarie (2001). Odgonetanje Božijih znakova. Sarajevo: El-Kalem.