
19 jun Bajramska razmišljanja – hfz. prof. dr. Rifet Šahinović
Hadž predstavlja krunski ibadet u vjernikovom životu. Tamo gdje je Allahova kuća, ondje je i najposrednija Božija blizina. Stoga, hadž nije turističko putovanje, već hodočasnikova odluka da ode ka svetim mjestima, tamo gdje na najposredniji način može razazna(va)ti Izvor vlastitog života, te samo Središte svog egzistencijalnog bivanja na Zemlji. Tek na hadžu čovjek postaje svjestan neminovnog vraćanja svome Stvoritelju.
Umuslimanskoj tradiciji postoje dva blagdana: jedan nakon ramazanskog posta, a drugi u toku hadžskih obreda. Oba blagdana / Bajrama (pro)nose višestruke poruke povezane s ibadetima posta i hadža.
Post u ramazanskom vremenu je momenat kada ljudska duša, zacijelo, spoznava suštine stvari. Samim time, ramazan jeste zenitno vrijeme našega duhovnog bića kada dostižemo takvu blizinu sa svojim Stvoriteljem kako je i opisana u Kur'anu – „ … jer Mi smo mu bliži od njegove vratne žile.“(Qaf, 16) Takve duhovne darove naša duša, srce i um mogu primati samo u toku ramazanskog vremena jer u izvanramazanskom vremenu, isti ti duhovni organi spoznaje znaju biti na distanci sa Stvoriteljem. A Allah – Slavljen i Veličanstven je On – svojim stvorenjima daruje Blizinu koja ne poznaje distance bilo kakve vrste, odazivajući se tako molbi molitelja kada god Ga zazove. (El-Bekare, 186)
Hadž predstavlja krunski ibadet u vjernikovom životu. Tamo gdje je Allahova kuća, ondje je i najposrednija Božija blizina. Stoga, hadž nije turističko putovanje, već hodočasnikova odluka da ode ka svetim mjestima, tamo gdje na najposredniji način može razazna(va)ti Izvor vlastitog života, te samo Središte svog egzistencijalnog bivanja na Zemlji. Tek na hadžu čovjek postaje svjestan neminovnog vraćanja svome Stvoritelju. Za vjernika je Allah – Slavljen i Veličanstven je On – Izvor, Centar i Utok života i stremljenja. Kaba je cilj svake vjerničke duše budući da je ona Allahova kuća. Svraćajući njoj u posjet, svaki hodočasnik se, zapravo, vraća svome Stvoritelju.
Nakon spomenutih blagodati, sukusiranih u dva ibadeta – posta i hadža, dolaze dva blagdana: Ramazanski bajram (‘id el- fitr) i Kurban-bajram (‘id el- adha).
Arapski jezik ima istu korijensku osnovu za imenovanje ova dva Bajrama, a to je ‘ȋd, što znači „povratak“. Ramazanski bajram (‘ȋd al fitr) predstavlja povratak svojoj prirodi / fitra, a Kurban-bajram (‘ȋd al adha) je povratak na spremnost na žrtvu / adha. Stoga, vjernički povratak nakon zadobivanja nepotrošivih blagodati ibadeta posta i hadža, ustvari, nije ništa drugo doli dospijeće do Pristaništa (el-Me’ad), kamo ljudska duša nalazi svoje mjesto (mjesto primjereno njoj), odakle neće više ući u onu sferu kada može postati kolebljiva / en-nefsu-l levvama / na putu duhovnog stremljenja ili ona koja navodi na zlo / le-emmaretun bi-s su’ /.
Za čovjeka danas možemo kazati da je on biće povratka budući da se konstantno nalazi u nekom od stanja vraćanja, ili hitanja ka nekome i nečemu. U tom kontekstu bajramski blagdani jesu vrijeme vraćanja čovjeka ka njegovome Stvoritelju, njegovoj iskonskoj prirodi i temeljnim vrijednostima, na temelju kojih jedino može ući u punoljetstvo svog poslanja i bivanja na Zemlji.
Pitanja uz dane bajrama
Kurban-bajram je veliki bajram jer pored uobičajenih bajramskih radosti postoje još dva ibadeta povezana s njim / hadž i kurban / koji na simboličan način dotiču samu prirodu ljudskog bića.
Hadž svjedoči najiskreniju posvećenost vjeri izraženu kroz želju da posjetimo Bejtullah. Svi hadžski obredi – počev od jedinstvene i prepoznatljive posvetne odore (ihrama), preko obreda tavvafa, stajanja na Arefatu, Mine i Muzdelife, Safe i Merve – na sebi svojstven način svjedoče ideju jedinstva koja prožima svakog egzistenta na Zemlji. Svako stvorenje život zadobiva od Jednog i Jedinog. Kaba je simbol jedinstva hadžski obredi uče ljude kako doći do jedinstva.
Gdje li se to muslimani nalaze danas kada je u pitanju ideja jedinstva? Nažalost, ako promotrimo današnje stanje ummeta, pred našim očima nižu se sumorne činjenice: razoreno je muslimansko tkivo izvana, narušeno iznutra. Ideja jedinstva je vrlo kompleksna u svijetu u kakvom živimo – je li ona znači da svi ljudi moraju isto misliti i raditi; ili znači da imaju jedan cilj ili jedinstvo podrazumijeva da svu našu pluralnost treba u konačnici pretočiti u stremljenju ka jednom cilju? Bez pretenzija da damo konačan odgovor na kur'anskim stranicama je mnogo proklamacija o neophodnosti jedinstva među ljudima.
Evo jednog primjera s tim u vezi: kada se Musa, a. s., vraća sa Sinajske gore, kori svoga brata Haruna zašto nije bio rigorozniji prema narodu koji je očito srljao u idolopoklonstvo. Harun mu odgovara kako se pribojavao njegovog prigovora da je izazvao raskol među potomcima Israilovim nakon kritike na njihovo ponašanje u odsustvu poslanika Musaa. (Ta-Ha, 94) Dakle, Harun popušta narodu pa makar se radilo i o idolopoklonstvu, a sve radi održavanja jedinstva. Komentatori Kur'ana ovdje ukazuju na važnost očuvanja jedinstva u teškim vremenima, a Poslanik, a. s., je upozoravao ashabe na sljedeće: uznemiravati muslimana je grijeh, ubiti ga je kufr; ko napravi razdor koliko pedalj umire džahilijjetskom smrću; bolje je jesti korijenje drveća, negoli se priklanjati sektaškim grupacijama koje unose fitneluk.
I evo, zaista, u ove bajramske dane naviru nam razmišljanja: kojim li samo očima muslimani danas čitaju, kojim li samo razumom promišljaju ove tako jasne univerzalne poruke? Gdje li je nestalo jedinstvo u muslimanskim porodicama, mahalama, gradovima, ummetu u cijelosti? Pa zar je moguće da pojedinci među muslimanima, unatoč zaklinjanju safovima / zbijenim redovima / na kur'anskim stranicama, smiju i uspijevaju unositi nered i nejedinstvo u vlastite safove? Čini se da su nam od te islamske kompaktnosti ostali još jedino Bajrami za vrijeme kojih blagi povjetarac jedinstva, brige i topline razgale naše duše.
Bajram žrtve
Kurban-bajram je ujedno i bajram žrtve. Prisjećanjem na Ibrahima, a. s., i njegova sina Ismaila, a. s., ustvari doznajemo da spremnost na žrtvu simbolizira svojevrsnu pristupnicu ka približavanju našem Stvoritelju. Žrtvovanje kurbana simbolizira ljudsku pripravnost na kušnju – ljudsku dušu od težnje ka zlu, od raznih navada i strasti, može očistiti jedino samopožrtvovanost na putu približavanja jedinome Gospodaru svega. Samo približavanje zahtijeva žrtvu i upravo zbog toga približavanje (qurba) i žrtva (qurban) u arapskom jeziku imaju isti korijen te isto semantičko polje značenja. Hodočasnik navlačeći ihrame (posvetnu odjeću), čini prvi korak na putu ulaska u Božiju Blizinu – žrtvuje od svoje osobnosti pred Licem Božijim.
Svaki hodočasnik, odnosno svaka hodočasnica, poslije svih blagodati hadžskih obreda – nakon Arefata kao posebnog spoznajnog dara, te Muzdelife kao mjesta gdje duša zadobiva hranu zikra – napokon dolazi na Minu, gdje prinosi žrtvu / kurban kao vid zahvalnosti jedinom Gospodaru svega. Kurban je zapravo izraz čovjekove zahvalnosti za život, zdravlje, opskrbu… Eto zašto je današnji čovjek nezahvalnik. Ustvari, čovjek stalno misli da se njegov život, zdravlje i opskrba podrazumijevaju iako sve te blagodati, ponajmanje ovise o njemu samom. Evo, neka svako razmisli na ovaj način: zar mnogi koje smo do jučer znali i družili se s njima, ovog trenutka nisu među živima; mnogi ljudi upravo sada boluju od neizlječive bolesti; mnogi nemaju ništa za ručak ovog trenutka – pa zar svako od nas nije mogao biti jedan od njih. Pa zar se može biti nezahvalno na daru da smo ujutro ustali zdravi, imamo ručak, imamo… sve imamo? Žrtvujući kurban na simboličan način ističemo tu svjesnost i iskazujemo zahvalnost. Zato onaj koji ne kolje kurban ne razumije suštinu života.
Kurbanom se, znači, približavamo svome Stvoritelju, a blizina je uslovljena žrtvom. Kurbanom rušimo svoje „ja“, tj. svaku pomisao da nešto u istinskom smislu zavisi od nas. Postajemo svjesni da je Iblis, neka je Allahovo prokletstvo na njega, zalutao isticanjem svoga „ja“. Treba žrtvovati svoje nezasite želje (heva’) i bezdane strasti (šehevat) – koje se nameću u srčanim prijestoljima i prerastaju u kipove – na isti način na koji je Ibrahim, a. s., porušio sve lažne kipove i poručio nama da porušimo svoje, uobličene u našim lažnim željama i strastima. A sve to samo da bismo postigli onu Blizinu koju nam navještava Kur'an i sam Poslanik, a. s. Na koncu svega, oni koji pretvaraju svoje žudnje u vlastita božanstva skončavaju tako da im duh (p)ostaje zatvoren za svaku uputu; njihova srca i sluh zapečaćeni su, a ispred očiju im je zastor poput mrene koja sprečava viđenje stvarnosti u istinskom smislu. (El-Džasije, 23)
Prostori blagoslova – prostor podsjećanja
Saffa i Merva nazivaju se u Kur'anu dvama znamenjima Božijim – she’ȃirul-Lȃh (El-Bekara, 158), čiji arapski korijen (sh-’a-r) u sebi nosi nekoliko značenja: „znanje“, „opažanje“, „duh“, „osjećanje“, „tankoćutnost“, „čuvstvenost“, „doživljaj“(Muftić, 740). Sva ta značenja simbolizira sa’j između Saffe i Merve, a ona su, opet, svojstvena ljudskom srcu i umu.
S jedne strane, Saffa i Merva nas podsjećaju na Ibrahima, a. s., hazreti Hadžeru i njihova sina Ismaila
– njihova potraga za domištem, za savladavanjem stanja očajanja i straha za vlastitu egzistenciju jesu stalne inspiracije.
S druge strane stoji sa’j – hodočasnikovo trčanje između ova dva znamenja – kao metafora za ljudski život kao takav koji stalno protječe u znaku žurnog nastojanja da pobjegnemo iz stanja zaborava u zaboravljeno sjećanje (zikr), iz stanja iluzija (koje vrlo često ljudski razum poput mrene navlači nanaše organe spoznaje) u stanje istine koja treba da obasja um.
Upravo ovaj čovjek koji živi u XXI stoljeću, proizveo je mnoga stanja očajanja, iluzija i straha na Zemlji. Strah je zavladao kako na društvenom tako i na individualnom planu. To biće hitanja (El-Enbija, 37) bezobzirno nastoji da sve stavi u službu sebe i vlastitog interesa. Nezasite su želje današnjeg čovjeka a još porazniji ciljevi kojima stremi. Profesor Nasr je ustvrdio sljedeće: Nastavimo li kročiti putem kojim svijet posljednjih desetljeća hodi, preostalo nam je još samo pedesetak godina do potpune propasti. Mi, naprosto, činimo kolektivno samoubistvo (U potrazi za svetim, 122). Stoga uopće ne čudi što savremeni čovjek zna cijenu svega i svačega, a ne zna vrijednost ničega – kako je to naznačio Oscar Wilde. No vrijednost nema cijenu. I eto odgovora na pitanje zašto je religijski osjećaj nepoznat današnjem čovjeku: daleko je religija od njega jer ona ima vrijednost ali ne i cijenu (kazano u vajldovskom smislu).
U ovim blagdanskim danima moramo podsjetiti i na činjenicu da su poražavajući rezultati djelovanja savremenog čovjeka: svaki dan na desetine hiljada ljudi umire od elementarne gladi i žeđi; samo 7% ljudi ima bogatstvo (banke i novac), a 93% puki su dužnici; oko hiljadu ljudi multimilijardera gazduje s više od 50% bogatstva zemaljske kugle… U ovim danima naviru nam strašne slike staraca, žena i djece u Palestini kako pred očima cijelog svijeta liju svoju krv samo zato što danas vrijedi pravilo da je nečija krv više crvena ili bolja negoli palestinska. Danas svjedočimo da ljudi u Srebrenici poslije tri desetljeća stravičnih zločina i pored 8.372 svirepo ubijenih moraju dokazivati genocid, ustvari, moraju ubjeđivati svjetsku javnost da u mezarima u Potočarima leže mrtvi ljudi, a ne živi. Da, to je lice svijeta u kojemu živimo.
Arefat je dan zaustavljanja, stajanja i iščekivanja. On simbolizira Dan kada će sve biti zaustavljeno – sve postojeće stajat će pred jedinim Gospodarom svega i iščekivati rezultat svoga djelovanja na Zemlji. Blagdan Bajrama je vrijeme kada dominiraju osjećanja koja nam vraćaju izgubljeno prisjećanje (zikr), osjećanja koja brišu svaki trag zaborava (fikr) i privode nas u takvo stanje naše svijesti da sasvim jasno možemo napraviti razliku između istine i laži, pravde i krivde, lijepog i ružnog. A to je nasušna potreba današnjeg čovjeka.
Eto zašto je u danima Bajrama kod muslimana pružena komšijska ruka, zagrljaj s najmilijim više je od pukog osjećaja. To je stanje spoznavanja da ujedinjenost, upućenost jednih na druge predstavlja istinsko stanje sreće. Pa zar Srebrenica i Prijedor ne dodiruju samu srčiku bošnjačkih osjećaja u blagdanskim danima i zar ih ne upućuju na gornje zaključke? Kada bi bilo pobijeno osam hiljada ptica u dva-tri dana, nebesa bi se uznemirila, prosula bi svoje suze po zemaljskim predjelima. Jedino čovjek nad takvim zločinom i dalje uspravno hoda. Ovo što Bošnjaci dokazuju preko tri desetljeća, zločin, silovanja žena, ubijanje djece, protjerivanja s ognjišta, nažalost ta sudbina tek predstoji pred palestinskim narodom.
Pogledamo li kritički i hrabro političku scenu u BiH, zamijetit ćemo da bošnjački predstavnici na svim razinama društvenog života (ne samo političkog premda su oni najodgovorniji) nisu svjesni preuzetog emaneta. Zašto ovo kažemo? Zbog svega gore spomenutog jer čudno je da bošnjački narod ostaje pri zdravom razboru poslije takve kataklizme kosmičkih razmjera, što se zbiva nad njim. Nad sudbinom tridesetogodišnjeg traženja kostiju ubijenih, a ujedno negiranja zločina od strane onih koji počiniše zločin, treba se najprije pošteno isplakati a potom hrabro istrajavati na ciljevima.
Čitati putokaze ili putovati naslijepo
Uz ovaj Kurban-bajram navire nam neumoljiva sjeta nad stanjem cijeloga ummeta. Pred našim očima tokom potonje decenije smjenjivale su se užasne slike, baš poput onih sa televizijskih ekrana: porobljavanje, kolonijaziranje, teroriziranje muslimanskog svijeta… I to redom, jedna po jedna muslimanska zemlja. Nismo sasvim sigurni da li su ti nemili događaji osvijestili muslimanski um. Treba pošteno pogledati stvarne činjenice: historijske činjenice kažu da su muslimani nekoć hidžru činili iz kršćanskog svijeta u muslimanski, a sada gledamo tužne slike u obrnutom smjeru; živimo u vremenu kada musliman poduzima džihad protiv brata muslimana. To je stvarnost koja nas dodatno rastužuje. Pitamo se u nevjerici: šta se to desilo u muslimanskome mentalnom sklopu? U jednoj predaji od Poslanika, a. s., nagovještava se vrijeme velikih smutnji / fitneta, koje će pomutiti ljudski um pa će se tražiti pametan čovjek, ali uzalud. A fitnet pomućuje ljudski um više od bilo koje vrste opojnih pića.
Zaista se nešto dešava u našem razumijevanju vjere. U susretu s ljudima lahko je uočiti da oni sve više pričaju i drže propovijedi o vjeri. Sasvim je malo vjerskog govora, a mnogo je govora o vjeri. Ponekad smo u prilici da slušamo ljude koji drže propovijedi s tolikim žarom kao da posjeduju ključeve Dženneta i Džehennema, pa oni svraćaju jedne ovamo, a druge tamo. Danas se govor o vjeri sveo na dreku, kuknjavu i lakrdiju. Zar Poslanik, a. s., nije opominjatelj u svakom smislu? On je u dostavljanju vjere bio blag, smiren, uravnotežen – kako u govoru, tako i u djelima.
U Kur'anu (En-Nahl, 9) stoji: „Allahovo je da na Pravi put navede, jer poneki i kriv je, a kada bi htio – naputio bi vas sve.“Neki prevodioci ovdje su uvidjeli značenje da jedino Pravi put vodi Bogu, a (svi) drugi putevi su krivi. Bilo koju varijantu značenja navedenog ajeti-kerima da usvojimo, ostaje vjerski aksiom – Allah upućuje, ljudi dostavljaju. Pa i sami poslanici kao Njegovi odabranici imali su zadaću dostavljanja (teblig) vjere, a ne upućivanja u nju.
Našu pažnju ne smijemo zaboraviti svratiti na još jednu ravan promišljanja. Riječ je o našoj sve većoj i češćoj usmjerenosti na „dokazivanju“umjesto na „otkrivanje“. Naše teološke knjige i javne riječi sve se više okreću ka dokazivanju Božije egzistencije; one počinju i završavaju svoju priču o Bogu na takav način. Sasvim je jasno da slučajnosti nema u ničemu. Fazlur Rahman je slučajnost stvaranja usporedio s djetetom koje može biti zaokupljeno svojim lutkama a da se ne brine šta je iza njih, pa dodao: „Ali, prema Kur'anu, čim pomisliš na to otkuda (i kuda/kamo to ide) priroda, moraš ‘naći Boga’, To nije ‘dokaz’ Božijeg postojanja, jer po mišljenju Kur'ana, ako ne možeš ‘naći’ Boga, ti Ga nikada nećeš ni ‘dokazati'“. (Glavne teme Kur'ana, 28)
Drugim riječima kazano, musliman zna da Allah – Slavljen i Veličanstven je On – postoji. Muslimanu predstoji da otkriva Njegovo prisustvo. Taj put zahtijeva prevrednovanje ukupne stvarnosti i postavljanje ciljeva s novim značenjem. Pitanje nije kako čovjeka dovesti da vjeruje isčitavajući „teološke“dokaze o Božijem postojanju, već kako razdrmati vjeru na način da ukupno zbivanje, u i oko čovjeka, postane mnoštvo činjenica „opomene“o Bogu. Ako posmatramo mnoge završetke kur'anskih ajeta koji pozivaju na razmišljanje (fikr) – umovanje (aql) i opamećivanje (tezekkur) – primijetit ćemo da ti završeci ne ciljaju (samo) na domišljanje formalnih dokaza Božije egzistencije, već se odnose na „otkrivanje“Boga kroz „podizanje“i „raskrivanje zastora“s ljudskog uma.
Da bi išao ovim putem, čovjek mora slušati i biti razuman (Qaf, 33 i 37). Božija opomena dopire jedino do takvih, predanih srca, a srca koja nisu pripravna na ovakav poduhvat nalik su onima koja se pozivaju s dalekih mjesta. (Fussilet, 44)
Vjeru danas treba potvrditi, ne (samo) dokazivati, a mnogo je raskoraka u tom smislu. Gledajući silne muslimanske izbjeglice, mnogobrojna muslimanska međusobna trvenja i razračunavanja – nažalost – moramo zaključiti: današnji muslimani nisu uspjeli podići i raskriti zastore koji prikrivaju njihove umove. Oni još dokazuju i pokazuju ko su i šta su.
Bošnjaci kao narod nisu izuzetak od spomenutog stanja na društvenoj sceni.
Bajram šerif mubarek olsun.