27 jun Hadž: ogledalo onoga što jesmo – hafiz prof. dr. Rifet Šahinović

Hadž kao ibadet ukazuje na spoznaje koje svjedoči svaki hadžija dok je na svetim mjestima:

• spoznaja da su ljudi samo Božija stvorenja i da se Njemu moraju vratiti;
• spoznaja da čovjek kao društveno biće može realizirati svoje kapacitete jedino u zajednici;
• spoznaja da je hadž konačno svjedočenje vjere u Jednog i Jedinog Boga;
• milioni hadžija na svetim mjestima pokazuju da ljudi nisu sami i usamljeni na ovom svijetu.

Karakteristike hadža

Hadž je kruna svih ibadeta koje čovjek čini na ovom svijetu. Kur’an govori da se Bogu sve odaziva milom ili silom: “Allahu se klanja sve što je na nebesima i na Zemlji, i to milom ili silom čini, a i sjene njihove jutrom i navečer” (Ra’d, 15). Svakodnevno gledamo taj prirodni proces u pojavnom svijetu. Ipak, činjenje ibadeta dragome Bogu je čovjekov slobodni izbor i to svakodnevno svjedočimo (jedni slave svoga Stvoritelja, drugi Ga bihuzure, treći poriču). Ustvari, slobodan čovjek na ovom svijetu je Božiji naum. Bog je htio takvo biće na Zemlji. Kada govorimo o hadžu, stalno trebamo imati na umu milione hadžija koji su se dobrovoljno odazvali pozivu Božijem. Taj nenametnuti izbor da se ode na hadž je čovjekovo svjesno i potpuno slobodno opredjeljenje da istrpi poteškoće (fizičke i materijalne) jer je hadž i tjelesni i duhovni ibadet. Kad god čovjek drage volje izabere neku poteškoću, tu je neminovno prisutna velika ljubav. U tom smislu hadž je izraz iskrene ljubavi prema Stvoritelju svega.

Hadž je manifestacija jedinstva vjerovanja svih muslimana u svijetu. Ljudi su stalno pojedinačno posjećivali džamije i određena mjesta računajući na nagradu od svoga Stvoritelja. Kod hadža pak ima jedna specifičnost – svi hodočasnici su u isto vrijeme na istom mjestu. Hadž je tako manifestacija muslimanskog jedinstva u najširem značenju te riječi. Svi hodočasnici su k tome još u istim, bijelim ihramskim odorama i svi teže ka istom cilju – Bogu jednom, Stvoritelju svega.

Hadž je manifestacija muslimana onakvih kakvi oni uistinu jesu – u vjerovanju, djelovanju i ponašanju. U svim svojim različitostima muslimani se susreću na hadžu. Pomirititi sve te različitosti nije lahko i zato je organizacija hadža iscrpljujuća i na momente vrlo teška i zahtijevna. Međutim, te različitosti ukazuju na spoznaju onih koji su nešto u boljem egzistencijalnom položaju da moraju biti skromni i spremni pomoći drugima. Čovjek ne posjeduje, Bog je apsolutni posjednik, uči svaki obred na hadžu.

U nekim predajama se govori da će ljudi biti proživljeni onakvi kakvi su rođeni – goli, bosi, nemoćni, zavisni… Mnogi teoretičari kažu da će čovjek biti proživljen u takvom stanju kako bi mu bilo pokazano da ništa ne posjeduje, odnosno da je ono što je imao bilo relativno. Kur’an zaista govori da su ljudi siromasi u odnosu na Boga: “(…) jer Bog sve ima, ali vi nemate (…)” (Muhammed, 18). U suri Fatir (15) sugeriše se ljudima da su apsolutno ovisni o Bogu, a Bog je Taj Koji ni o čemu ne ovisi i kojem se treba zahvaljivati. Hadž u cjelini uči čovjeka još na ovom svijetu takvoj vrsti spoznaje.

Hadž je svojevrsni godišnji kongres muslimana. Milioni muslimana u dane hadža dolaze na sveta mjesta iz cijelog svijeta. Sve hadžije u jednom danu budu na Arefatu, brdu spoznaje, stojeći, doveći, razmišljajući, od zore do akšama. Na Arefatu kao mjestu gdje nadolaze posebne spoznaje (a/r/f – spoznavati), trebale bi biti poslane posebne poruke ummetu na zajedničkoj hutbi, poput one koju je Poslanik, a.s., odaslao na svom Oprosnom hadžu. Nismo baš sigurni da je muslimanski ummmet došao do tog stepena samosvjesnosti. Danas su na Arefatu hadžije u isparcelisanim pregradama, iscjepkani na geografske, regionalne, nacionalne i državne šavove. Pri tome, svako ima svoju hutbu, svako slavi Boga u svojim ogradama. Iako je to vjerovatno praktično rješenje, nažalost, ponekad se čini da nas odmiče od suštine Arefata.

Simbolika hadžskih propisa

Dakako da svaka religija ima svoje obrede hodočašća kojih se njeni pripadnici trebaju pridržavati, kako i Kur’an ističe (Hadždž, 67). Međutim, simboličnosti propisa hadža nadolazi sama od sebe posjetom Mekki, koja je nazvana majkom svih zemalja/gradova (ummul-kura) i Kabi, Allahovoj kući na Zemlji.

Propisi hadža u suštini pokazuju čovjeku njegovu apsolutnu ovisnost o Bogu. Uzmimo za primjer tavaf. Ako ga posmatramo odozgo, ili gledamo na TV-ekranima hadžije kako tavafe, vidimo samo kretanje. Hadžije tavafom ulaze u proces kretanja nalik onome svekosmičkom. Sve po odgovarajućoj kružnoj putanji plovi (jesbehun), veli se u Kur’anu (Jasin, 40). To kretanje je ustvari kretanje prema Bogu. Ono se odvija po suštini i u smjeru prirodnih zakonitosti. Iz istog glagolskog korijena je i riječ tesbih (s/b/h – bos. kretanje) koji činimo također je svojevrsno kretanje – kroz zikr se približavamo dragom Bogu. Sve ima svoj tesbih, ali ljudi to ne razumiju, kaže se u poglavlju Isra (44).

Kada je posrijedi kazivanje o hadžu, važno je istaknuti da boravkom na svetim mjestima svaki hadžija posvjedočuje genezu ljudskog roda od prvog poslanika do posljednjeg, te povezanost muslimana u jedinstvenom vjerovanju od iskona do današnjih dana. Naime, Kur’an na svojim stranicama stalno usmjerava i vraća našu pažnju na sve poslanike, naročito na one odabrane. Svaki obred hadža vezuje se za neku od poslaničkih ličnosti. To ukazuje na fakt da su ljudi izvanjski djeca Adema, a. s., a iznutra duhovni potomci Muhammeda, a. s. Hadž ima obrede koji ukazuju na mnoge Božije poslanike. Ti obredi su puni simbolike. Već smo ukazali na tavaf, ali tu su još i Arefat, Mina, Muzdelifa, kurban. Sva ta mjesta i ibadeti vežu se za poslanike: od Adema, a. s., preko Nuha, Ibrahima, Ismaila, pa sve do Muhammeda, a. s.

Arefat – između ostalog – simbolizira sastanak svih ljudi pred konačni polazak ka Stvoritelju. Veliki broj hadžija koji hrle ka brdu Arefat ili se isti dan u akšamsko vrijeme vraćaju svom mjestu boravka u Meki, zadivljujući je prizor pun simboličnosti – odlazak/dolazak ka konačnom cilju. Arefat u tom smislu, kako i sam Poslanik, a.s., naglašava, predstavlja samu suštinu hadža. Bez Arefata i nema hadža. Arefat je mjesto bijelih šatora nalik humkama mezara. To je mjesto iščekivanja hodočasnika kada nadolaze posebne spoznaje. Tek se na Arefatu čovjek konačno probudi iz ovosvjetskih kaljuža i istinski spoznaje da će se svaka ljudska duša probuditi na Sudnjem danu i polagati račun pred svojim Stvoriteljem.

Telbija (bos. odazivanje) je neminovan hodočasnikov pratilac neposredno nakon oblačenja ihrama. Učenje telbije je svojevrsno podsjećanje na misak (bos. predvječnost), a ono navire iz tijela milion hodočasnika, tačnije iz njihovih duša koje su postale svjesne sebe. Telbija je utemeljena na brojnim poslaničkim tradicijama. Adem se pokajao i odazvao (Taha, 115), Musa se odazvao skidajući obuću ljubavi prema ovosvjetskim nasladama i stupio na tlo vlastite duše. Sjaj glavnja mu je osvijetlio put spoznaje da njegovo biće, pored one strane koja poznaje samo spoljašnjosti ovosvjetskih stvari, nije ni u kom slučaju jedina (Taha, 10–12).

Sa’j ne predstavlja samo obred unutar hadža, već cjelokupan čovjekov život koji svjedoči da smo kadri izbaviti srce, dušu i um iz prevlasti onoga na što nas navodi Iblis, l. a. Tako je sa’j između brežuljaka Safe i Merve, metafora ljudskog života koji protječe ovdje na dunjaluku u znaku žurnog nastojanja da pobjegnemo iz stanja zaborava u stanje sjećanja, iz stanja čistog racia u stanje srca te svjesnosti Božijeg prisustva. Sa’j je prisjećanje na događaje vezane uz Adema, Havu, Nuha i Ibrahima te njihovu čeljad, koji su bili razapeti između tuge i radosti. Sjećanjem na Hadžeru, na njen nesnošljivi očaj, na potragu za vodom i na Ismaila, oličenje čovjeka koji umije slušati i pokoravati se Božijim naredbama, zadobit ćemo blagoslovljeni Zemzem u našem unutarnjem biću.

Ovdje je zanimljivo istaći da Allah, dž. š., hadž – kao krunski ibadet – također svodi na ljudsku mogućnost: “U njoj su znamenja očevidna, mjesto na kojem je stajao Ibrahim. I onaj ko u nju uđe, bit će siguran. Hodočastiti Kabu, radi Allaha, dužan je svako ko bude u mogućnosti do nje doći. A onaj ko zaniječe – pa, Allah je, doista, neovisan o svjetovima” (Ali Imran, 97). Ako čovjek zaniječe (ar. kefere) obavezu hadža kao takvu, treba makar znati da je Stvoritelj svjetova apsolutno neovisan od svega. Uzvišenom Bogu nisu potrebni hadž u svoj duhovnoj raskošnosti, niti kurbansko meso ako čovjek, u svojoj uznositosti, smatra da mu ne treba takva vrsta ibadeta. Čovjek često niječe ono od čega ovisi njegova duhovno-egzistencijalna ukorijenjenost na ovom svijetu.

Umjesto zaključka

Komentatori Kur’ana razilaze se u promišljanjima prvih ajeta sure Fedžr i toga na koje dane se odnose: “1. Tako mi zore, 2. i deset noći 3. i parnog i neparnog, 4. i noći kada nastaje, 5. zar to pametnom zakletva nije?”

Neki mufesiri kažu da se ovi kur’anski ajeti odnose na zadnje dana ramazana (spominje se par i nepar, deset noći, itd., a sve to može ukazivati na Noć kadra). Drugi su, pak, stava da se ovdje misli na dane zul-hidždžeta, tj. na dane hadža. Uzvišeni Allah se kune tim danima, što svakako ukazuje na njihovu neizmjernu vrijednost. Hadžije obitavaju u tim blagoslovljenim danima, na blagoslovljenim mjestima. Stoga hadž ima dvije odrednice koje ga posebno izdvajaju među drugim ibadetima:

Hadž je definitivno čišćenje od ovosvjetske kaljuže u koju je čovjek uvučen životnim situacijama i mimo vlastite volje. Hadž svojim propisima ukazuje na datost da se čovjek treba odvojiti od ovog svijeta kako bi bio potaknut na ibadet i razmišljanje. Kur’an preporučuje čovjeku da tako moli Boga da ga potakne (evzi’nii) da bude zahvalan na Njegovim blagodatima (Neml, 19) ukazujući mu na put postizanja stepena dobrih robova. Hadž je svojevrsna odvojenost (hadžija je odvojen od svoje porodice, prijatelja, mjesta življenja…) radi povezanosti sa Stvoriteljem i postizanja potpune posvećenosti Njemu.

Hadž je definitivna priprema za odlazak s ovog svijeta. Kao što je rođenje priprema čovjeka za životne zadatke koji mu predstoje, tako je hadž priprema čovjeka za neminovni odlazak – tj. povratak – svome Stvoritelju; svaki trenutak boravka na svetim mjestima osvješćuje kod čovjeka tu spoznaju. To je težnja ka Stvoritelju na koju Kur’an jasno upozorava nakon što obavimo pred nas davno postavljene zadatke (ve ila Rabbike fergab) ( Inširah, 7 i 8).

Na koncu, ihrami ponajbolje svjedoče sve ove odrednice hadža. Bez ihrama ne možemo ući u harem, zaštićeni prostor, jer za njega moramo biti očišćeni. Postoje geografske tačke s kojih krećemo u harem (u ihramima), a one se zovu mikati. Čovjek je u cjeloživotnoj potrazi za zaštićenim zonama u kojima može bezbjedno boraviti. A tamo se stiže u posebnim odorama i posve očišćen. Ihram simbolizira šta čovjek uistinu posjeduje. Kur’anske stranice ukazuju na to da vjernici imaju Allaha kao istinskog pomagača. Ihram podsjeća čovjeka da ima vrlo male stvarne potrebe i vrlo velike izmišljene, željene potrebe. On, dakle, pokazuje da čovjeku na ovom svijetu preokupacija ne trebaju biti isključivo materijalni ciljevi.