06 jun Kur’anska vela za odabrane – hafiz prof. dr. Rifet Šahinović

Kur’an je Allahov govor (kelamullah). Kur’an je Allahova objava (vahj), spuštena na srce najodabranijeg stvorenja – Poslanika, a.s. Kur’an je knjiga u kojoj su sadržane Allahove riječi (kelimatullah), koje vjernici čitaju i uče kako bi zaslužili nebeski blagoslov. Ljudski razum ga ne može obujmiti niti je ljudski jezik u mogućnosti iskazati svu veličinu sadržanu u njegovim riječima i harfovima. Kada komentatori Kur’ana objašnjavaju veličinu i težinu Božije riječi kažu da čovjek nije mogao neposredno primiti Allahov govor (kelamullah). S akaidskog stanovišta ljudi ne mogu direktno vidjeti i čuti Allaha na ovom svijetu, što Kur’an nedvojbeno potvrđuje na više mjesta. Musa, a.s., je pao u nesvijest kada je Uzvišeni Allah Svoj sjaj ukazao brdu. (E’raf, 143) Prvo je kelemullah (Božiji govor) transformiran u vahj (Objavu), ako smijemo tako da kažemo. Zatim je melek Džibril Poslaniku, a.s., Objavu u vidu vahja donosio i spuštao na njegovo srce. Poslanik, a.s., pamti, recituje Božiji govor u riječima (Kur’an) svojim ashabima i traži da se to piše u knjigu Mushaf. Kad razmišljamo o Kur’anu kroz ove tri dimenzije (KELAMULLAH – VAHJ – KUR’AN), vidimo da se pred nama nalazi knjiga koja sve poruke ne otkriva tek tako. Kod Allaha je kelamullah, za meleke i Poslanika je vahj, za ljude je Kur’an. Kako i do koje granice čovjek može razumjeti Riječ Božiju je važno pitanje jer se u islamu stalno naglašava božanska narav Kur’ana, a čovjek je treba razumijeti i primijeniti u životu: “Do koga dopre Kur’an, kao da s njime govori sam Allah.” (Gazali) Valjan pristup Kur’anu vodi čitaoca Božije riječi u predvorja kur’anskih tajni.

Kur’an nudi koristi i užitak za ljude

Kako se na najbolji način okoristiti kur’anskim dobrom? Ljudsko razumijevanje poruke Kur’ana i načini pristupa kur’anskom tekstu su složeni. Jedan od pristupa – da se okoristimo svim njegovim ljepotama – jeste da osjetimo užitak u druženju s Kur’anom koji ne zanemaruje čovjekovu želju za užitkom. Zanimljiv primjer je sljedeći ajet: O vjernici, hoćete li da vam ukažem na trgovinu, ona će vas spasiti patnje nesnosne: u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte i imecima svojim i životima svojim na Allahovu putu se borite – to vam je, da znate, bolje. (Saff, 10 i 11) Ove ajete možemo razumijevati kao traganje za užicima – npr., užitak u dobrom i savršenom djelu – o kojima Kur’an govori. Uzmimo za primjer takvaluk (ar. takva – “bogobojaznost“), čemu teži svaki vjernik. Kur’an ukazuje na najmanje tri stvari u ljudskim nastojanjima da postignu stepen muttekije, tj. bogobojaznog čovjeka: prvo, strah od kazne; drugo, nada usmjerena ka blagodatima; treće, ljubav prema Gospodaru i zadobivanje Njegove naklonosti. To je posebna blagodat. Jedni žele samo da ne budu kažnjeni. Nad njima dominira strah. Oni su na tom stepenu i tu osjećaju užitak. Drugi žele blagodati koje nudi Kur’an – duhovnu sreću koja se nadaje iza propisa – pa sa zadovoljstvom obavljaju sve vjerske propise. Treći teže zadovoljstvu Božijem. A Allahovo zadovoljstvo je najveća radost vjernika, stoji u Kur’anu. (Tevba, 74). Vjernik na ovom stepenu osjeća najveći užitak. Nepobitno je da su se svi okoristili. Prilikom pristupa Kur’anu treba imati na umu čovjeka kao biće koje stremi ka koristi i užicima – prvenstveno na ovom svijetu. To je legitimna ljudska težnja. Zašto da čovjek na stranicama Kur’ana ne pronađe užitak i korist? Predlažemo da se, pri pristupu kur’anskim stranicama, razmisli i o tome. Ljudski užitak je želja za vječnim životom. Svaki čovjek nosi u svome biću želju za vječnošću. Iblis, neka je Božije prokletstvo na njega, poigrao se s Ademom na kartu vječnosti i neprolaznom vlašću (Ta-ha, 120). Ljudi koji ne nalaze užitak u Božijoj riječi, njihov neprijatelj će im dati užitak u nečem drugom. Inače, izražena želja za vječnošću je jedan od razloga zašto ljudi ne žele razmišljati o smrti. Kad bi čovjek znao vrijeme svoje smrti, vjerovatno bi skončao i prije. Želja za vječnošću tjera ga da želi još živjeti i raditi. Kada su posrijedi čovjekove težnje ka užicima i koristima, podsjetimo se da psiholozi kažu kako ono što je u ljudskim osjećajima ima ekvivalent u materijalnom svijetu: osjećaj za lijepo i dobro – postoji ljepota i dobro, čežnja za korišću – postoji dugotrajna korist, osjećaj za vječnošću – postoji vječnost, ali na ahiretu. Kur’an trebamo razumijevati i na ovoj razini. Kur’an pruža užitak istinske vječnosti, na onom svijetu, te dugotrajne koris(nos)ti, beskrajnog dobra i iskonske ljepote. Za tim vrijednostima treba tragati na stranicama Kur’ana. To je prva stepenica u razumijevanju. Osim toga, Kur’anu treba pristupati kao da se nama objavljuje, baš ovog trenutka. Taj ljudski osjećaj prilikom svakog prilaska stranicama Kur’ana je polazna tačka ako želimo da nam se skinu vela s kur’anskih tajni. Rumi, veliki muslimanski mistik, jedne prilike je rekao: “Kur’an je poput mlade nevjeste; čak i ako pokušate da joj dignete veo, ona vam se neće pokazati. Ako raspravljate o Kur’anu, ništa nećete otkriti i nikakvu radost iskusiti. To je stoga što pokušavate da strgnete veo, a Kur’an to ne dozvoljava.” Sujuti, u svome Itkanu, navodi ovaj hadis: “Čovjek neće postići potpuno razumijevanje sve dok u Kur’anu ne uoči mnoga lica (značenja).”

Uvjeti za bolje razumijevanje Kur’ana

Postoje uvjeti koje treba ispuniti svako ko pristupa Kur’anu, ako se želi okoristiti njegovim tekstom. Prvi uvjet prilikom prilaska kur’anskim stranicama, da bi se uopće dohvatila njegova značenja, jeste čitanje i učenje Kur’ana. U posljednjem ajetu sure Muzzemmil, Gospodar svjetova nas u imperativnoj formi zadužuje da učimo i čitamo Kur’an: “(…) a vi iz Kur’ana učite ono što je lahko; On zna da će među vama biti bolesnih, i onih koji će po svijetu putovati i Allahove blagodati tražiti, i onih koji će se na Allahovu putu boriti – zato izgovarajte iz njega ono što vam je lahko (…)”. Od ove obaveze niko nije izuzet. Bio alim, hafiz, imam, džematlija, znao arapski jezik ili ne znao… baš niko nije izuzet od obaveze čitanja Kur’ana. Ljudi pogrešno misle da je Kur’an samo za one koji su profesionalno vezani za Kur’an. Uvriježilo se mišljenje da kur’anske ajete i sure napamet uče samo hafizi i imami. Naravno, postoji razlika u potrebnoj količini memorisanoga kur’anskog teksta, ali svaki musliman ima obavezu da memorira određeni dio Kur’ana. Ako znaš samo Fatihu i još neke kraće odlomke Kur’ana, ti zapravo znaš jedan dio Kur’ana. Sve vezano za Kur’an predstavlja ibadet, tj. Bogu ugodno djelo: čitanje, memoriranje, slušanje, prepisivanje… Postojao je adet kod naših starijih muslimana s izgubljenim vidom da pod abdestom prstom prelaze po redovima na kur’anskim stranicama. To su smatrali ibadetom jer nisu vidjeli čitati Kur’an, ali su i na takav način iskazivali poštovanje prema Kur’anu. U suri Kijame (17. i 18. ajet) dva puta se spominje učenje Kur’ana: “Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo”. Allah je učinio da Kur’an bude pohranjen u Poslanikovo srce i da bude recitovan na najljepši mogući način. Čovjekova obaveza je da slijedi njegov izraz kada bude kazivan. Recitovanje i učenje može biti površinsko i dubinsko. Čitanje kao Božiji dar čovjeku posebno je vrednovano na samim stranicama Kur’ana. Narod Benu Israil je upozoren da pitaju one koji čitaju Božiju knjigu. (Junus, 94) A muslimanima se nalaže da prilikom čitanja ili učenja Kur’ana traže utočište kod Allaha od prokletog šejtana. (Nahl, 98) Drugi uvjet ispravnog pristupa Kur’anu je slušanje Kur’ana. Ako ne znaš učiti Kur’an, slušaj njegovo učenje. Ne zaboravimo činjenicu da je Džibril silazio na Zemlju kako bi slušao Poslanikovo, a.s., učenje Kur’ana ili da je Poslanik volio slušati ashabe kako uče Kur’an. Postoji nešto magično, nedokučivo u slušanju učenja Kur’ana. Nažalost, danas je sve manje izražena kultura slušanja koje je unutarnji prijem kur’anskih riječi posredstvom čula sluha. U suri Bekara (7. ajet) govori se o pečaćenju određenih ljudskih srca i sluha, tako da čak i ako čuju svojim ušima, neće odgovoriti vjerom. Taj negativni čin sluha u Kur’anu se ne odnosi na fizičku sposobnost slušanja kur’anskih zvukova, već na sposobnost odgovaanja na poruku. Kur’an takve naziva mrtvacima. Poslanik je upozoren da ne može učiniti da mrtvaci čuju poziv. (Rum, 52) Slušanje Kur’ana je ibadet. Kur’an slušaju meleki, slušao ga je i Poslanik, a.s., dok su ashabi učili, slušaju ga i vjernici dok drugi uče. Naše ramazanske mukabele su svojevrsni prototip onog slušanja Kur’ana kada je Džibril silazio na Zemlju kako bi slušao Poslanikovo učenje. Džibril bi to činio svakog ramazana za vrijeme Poslanikova života. Bilo je to provjeravanje tačnosti usvojenog znanja kur’anskog teksta od strane Poslanika. Ne smiju se praviti greške oko Kur’ana, čak ni u recitiranju. I danas je slušanje Kur’ana jedan od načina očuvanja tačnosti, originalnosti Kur’ana. Svaki učač, hafiz, imam – bio onaj u Haremi-šerifu ili u nekoj manjoj bosanskoj džamiji – stalno ima nekog ko će ga ispraviti ako napravi grešku. Tako se Kur’an čuva četrnaest stoljeća među muslimanima. I na toj razini možemo sagledavati važnost slušanja. Treći uvjet jeste razmišljanje o Kur’anu. Potrebno je razmišljati o ishodu kur’anske poruke ili o konačnim posljedicama udaljavanja od kur’anskih principa. U suri Nisa (82. ajet) upravo se na to misli kada se pitaju da li razmišljaju o Kur’anu (efela jetedebberunel-Kur’an). To se ponavlja i u suri Muhammed. (24. ajet) Spomenuti glagol tedebbere/jetedebberu dolazi u značenju razmišljanja, kontemplacije ili istraživanja ishoda nečega, odnosno konačnih posljedica. Sami korijen d-b-r, iz kojeg je izveden glagol tedebbere, označava “kraj” ili “krajnji dio nečega” i pojavljuje se 46 puta u Kur’anu u raznim kontekstima, zadržavajući prvobitno značenje. Ovo navodimo s ciljem da pokušamo pojasniti vjernicima kako bi trebali razmišljati o Kur’anu: dubinski, posvećeno, sveobuhvatno i ozbiljno. Sve to moramo sebi priskrbiti, kao neku vrstu popudbine ako odlučimo da zaplovimo kur’anskim bezobalnim morem. Na koncu, sve nam je to potrebno ako želimo da nam se otvore skrivene kur’anske poruke. Noć kadra je vrijedna upravo zato što je posuda Kur’ana – u potpunosti je ispunjena samim nektarom Božije riječi. Koliko recipijent Kur’ana postane posuda kur’anskih riječi i njegovih značenja, toliko će i biti vrijedan kao halifa na Zemlji. Četvrti uvjet za ispravan pristup Kur’anu jeste č initi dobra djela: Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili. (Nahl, 97) Dobro djelo je garancija kvalitetnog života na ovom svijetu. Bez dobrog djela čovjek ima tjeskoban život. To je jedan od Božijih principa (sunnetullah) na osnovu kojeg egzistira život na ovom svijetu. Ne može čovjek lagati, munaičiti, biti nemoralan, neiskren, raditi loša djela, a imati zdravo i ispravno promišljanje, istinski spoznavati stvari na ovom svijetu. To nije u skladu sa sunnetullahom. Komentatori Kur’ana (npr. Ismail Hakki) za dio ajeta Mi ćemo dati da proživi lijep život kažu da se to odnosi na život na dunjaluku – ako bude bogat, stvar je jasna; ako bude siromašan, proživjet će lijep život u skromnosti i zadovoljstvu onim što je određeno i uz čekanje velike nagrade na ahiretu. Tako, naprimjer, postač lijepo provodi vrijeme tokom dana jer očekuje užitke tokom noći. Taj lijepi život je rezultat dobrih djela. Samo čovjek s dobrim djelima može ispravno razumjeti kur’ansku poruku.

Stanice prilaženja Kur’anu

Prije ispunjavanja prethodno nabrojanih uvjeta, čovjek koji hoće da čita Kur’an mora poći s polazišne stanice – potpune čistote i oslobođen ega. Samo potpuno čisti i oslobođeni jastva možemo se predati svome Stvoritelju. Pogledajmo kur’anske stranice i alineje o poslanicima (naprimjer, o Ibrahimu, a.s.), koji su dovili za vlastitu predanost Gospodaru, za predanost svojih potomaka, za oslobođenost od poriva i svega onog što potpiruje ego. Muhammed, a.s., boravio je u pećini Hira u osamljenosti da doživi trenutak duhovne čistote kako bi bio pripravan primiti Božije riječi. Kako čovjek može primiti Božiju riječ? Koliko njegovo duhovno stanje mora biti spremno da bi punina riječi Kur’ana sišla niz grlo i spustila se na srce, koje jeste stanište vjere? Mistici su, naime, često izražavali svoju zabrinutost oko mogućnosti da Riječ ostane samo na čovjekovom jeziku, da se ne spusti u srčani hram. Gazali, u svome Ihjau, naširoko govori o stepenima, razinama, stanicama (meratib) duhovnog uzdizanja čovjeka. On govori o razinama čistoće na ovaj način: “Četiri su stupnja čistoće: a) vanjsko čišćenje od nečistoća, b) čišćenje organa tijela od zlih djela i grijeha, c) čišćenje srca od pokuđenog ponašanja i poroka i d) čišćenje misli od svega što nije Bog” (Ihja). Ta prva stanica našeg prilaženja Kur’anu je nezaobilazna. Kur’an govori da ga mogu dotaknuti samo čisti. (Vakia, 79) Naravno, biti čist u izičkom smislu (abdest i gusul) je neophodno ako se hoće dotaknuti listove mushafskog Kur’ana. A njegovo će značenje dosegnuti samo oni koji su očišćeni od svih poroka u duhovnom smislu. Čovjek treba imati na umu da njegov ego zaklanja i zatamnjuje sve duhovne i spoznajne kapacitete. Prema tome, ni s najmanjim primjesama ega čovjek nije kadar motriti, a kamoli zadobiti kur’ansku svjetlost kao predujam sabesjedništva kur’anskog teksta. Ovdje ćemo se prisjetiti Rumija koji je ljudski ego poredio s promrzlom zmijom koju je prolaznik stavio u svoj ruksak želeći izvući neku korist od zmijske kože. Međutim, čim se zmija ugrijala i povratila joj se temperatura, napala je čovjeka ulijevajući mu otrov ravno u glavu. Ljudski ego je poput zmije – bezopasan dok miruje i dok se čovjek ne poigrava njime, dok je pod kontrolom, ali je uvijek otrovan. On vreba čovjeka, kola po ljudskoj unutrašnjosti poput krvi u tijelu – čim mu čovjek da priliku, on stupa u akciju. Jedino čovjek oslobođen ega može nepristrasno prići Kur’anu, bio on komentator ili samo recipijent kur’anskoga teksta, svejedno je. Na toj polaznoj stanici čovjek mora u svom vjerovanju istrijebiti natruhe primisli da ima nešto apsolutno neovisno na ovome svijetu. Ako se ne riješi toga, pojavljuju se obrisi njegove osionosti, umišljenosti, lažne veličine, odnosno sve ono što se podvodi pod pojam kibura, tj. oholosti. A kibur ne dozvoljava da istinski vidimo širinu i dubinu kur’anskih riječi. Zašto? Kibur je temeljni grijeh iz kojeg gotovo da i nema izlaza. Iz klasičnih djela, kao što su Gazalijeva, možemo saznati da stepeni kroz koje razumijevamo Kur’an jesu svojevrsno putovanje do Boga (es-seferu ilellah), na kome je potpuno očišćeno ljudsko srce od pokuđenog ponašanja i mrskih poroka, bez ikakvih natruha unutarnjih bolesti (poput oholosti): “Ko nije pošao dalje od prvog stupnja (razumijevanja Kur’ana), taj kao da je od narova ploda vidio samo korov.” (Gazali, Dževahirul-Kur’an) Dakle, ljudima predstoji da se upuste u ovosvjetsko putovanje s veličanstvenim Kur’anom koje će im omogućiti da dođu do konačnog cilja – boljeg razumijevanja Allahove knjige. Vjernik teži da zasluži milost svoga Stvoritelja Allaha, dž.š., na dunjaluku i da Mu se približi jer ako to uspije, čeka ga dobro i na ahiretu. A kome je dato znanje, velikim dobrom je obdaren. Naše starije generacije su sasvim dobro razumijevale kako ispravno pristupati Kur’anu. U prilog tome navodimo dva primjera. Prvo: Pobožni muslimani, Bošnjaci, u svojim kućama redovito su imali male posude u kojima je bio komadić spužve nakvašen vodom kako bi mogli ovlažiti prst da bi lakše listali stranice Kur’ana prilikom čitanja. Iz poštovanja prema Kur’anu nisu vlažili prst stavljajući ga na svoje usne. Drugo: U Sarajevu još postoji kazivanje o nekom prepisivaču Kur’ana koji je godinama ostavljao i čuvao drvene ostatke od olovki koje je oštrio kako bi što ljepše ispisivale kur’anske harfove. S vremenom se nakupila velika količina tih drvenih ostataka od olovki pa je prepisivač oporučio svoju porodicu da kada preseli na ahiret, vodu za gusul griju na tim ostacima kojim je pisao Kur’an. On je, dakle, želio da ovom vodom bude ogasuljen, da se tako vrati svome Gospodaru – da njegov konačni povratak Gospodaru bude opečaćen Kur’anom. Samo onima koji gaje beskrajno poštovanje prema Kur’anu otkrivaju se tajne kur’anskog teksta.