
26 aug TRADICIJA UČENJA HIFZA U BIHAĆU I CAZINSKOJ KRAJINI
Rifet ŠAHINOVIĆ, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Bihaću
Amel REDŽIĆ, JU Arhiv Unsko-sanskog kantona
SAŽETAK
Bosanska krajina trenutno ima više od pedeset hafiza. Spomenuti broj hafiza ukazuje na to da se tradiciji hifza Kur’ana u ovom dijelu Bosne i Hercegovine poklanja velika pažnja. Krajina je i u periodu prije Drugog svjetskog rata imala veliki broj hafiza koji su radili kao imami, muderrisi u krajiškim medresama ili kao muftije.
U radu su predstavljene bihaćke muftije, hafizi muderrisi u Bihaćkoj i Cazinskoj medresi, aktivne škole Kur’ana u Bosanskoj krajini, te izazovi i perspektive učenja hifza danas.
Izveden je zaključak kako je učenje hifza u Bosanskoj krajini na zavidnom nivou, a na temelju broja živih hafiza, infrastrukture koja je na raspolaganju budućim hafizima i njihovim muhaffizima.
Ključne riječi: hifz, Bihać, Cazinska krajina, tahfiz, tahaffuz, Bihaćki muftiluk, medresa, Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo Cazin.
UVOD
Učenje hifza u Bosni i Hercegovini ima dugu tradiciju. Zlatno doba hifza Kur’ana u Bosni i Hercegovini, slobodno se može kazati, vrijeme je nakon agresije na našu domovinu. U Bosni i Hercegovini danas je više od šest stotina hafiza koji su hifz položili pred komisijom Rijaseta Islamske zajednice i stekli titulu hafizu-l Kur’an. To je potrebno naglasiti zato što je i na našem prostoru bilo došlo do zastoja u učenju hifza, što se odrazilo i na broj hafiza, posebno nakon Drugog svjetskog rata.
Ovdje se želi posebno istaknuti da se na prostoru Bosanske krajine tradiciji učenja hifza poklanjala posebna pažnja. Hifz se u ovom dijelu BiH redovno prakticirao i njegovao, isto kao i u drugim dijelovima BiH. Kur’an se izučavao i učio napamet skoro u svim mjestima. Mnogi mladi su svoja početna znanja sticali u krajiškim medresama, a nerijetko su kasnije odlazili na doškolovanje u islamske centre toga vremena. O tome su pisali mnogi autori, navodeći i neke zanimljivosti u vezi s hafizima iz Bosanske krajine. Fadil Fazlić (2006), u knjizi Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina spominje veliki broj hafiza u Bosanskoj krajini. Sam autor ističe da to nije konačan broj, a o nekim hafizima, u nedostatku odgovarajuće građe, daje samo najosnovnije podatke. Koliko je bilo hafiza u prvim stoljećima islama na području Krajine teško je reći, jer u tom periodu nisu rađeni nikakvi popisi hafiza, a i malo je, skoro nikako, dokumenata iz tog perioda, koji bi dali više informacija o pojedinim hafizima toga vremena.
U nastojanju da dodatno osvijetlimo period učenja hifza do Drugog svjetskog rata u Bosanskoj krajini prikupili smo nove podatke o pojedinim hafizima. Činjenice su da je bilo dosta hafiza koji su bili muderrisi u Cazinskoj ili Bihaćkoj medresi, da su gotovo sve bihaćke muftije bili hafizi, te da je bio i značajan broj hafiza koji su bili imami ili muallimi u krajiškim džematima. Sve to svjedoči da se tradiciji hifza u Bosanskoj Krajini poklanjala posebna pažnja. Smatramo da je posebno važno istaknuti, budući da je bilo ustaljeno mišljenje da hafiza u Bosanskoj Krajini nije ni bilo. S druge strane, i Bošnjaci koji žive u ovom dijelu Bosne i Hercegovine znali su o hafizima u Krajini vrlo malo, ili gotovo ništa.
Nišani u džamijskim haremima, poneko sjećanje starijih ljudi i, posebno, neistražena arhivska građa, svjedoče da nije bilo grada u Krajini koji nije imao svoje hafize.
Bihaćke muftije
Zanimljivo je da su sve bihaćke muftije do 1930. godine, kada su ukinuta muftijstva u Bihaću i Travniku, a ingerencije bihaćkog preuzelo banjalučko muftijstvo, bili hafizi. Prvi od njih je bio hafiz Sabit – Ahmet ef. Ribić, zvani Širazi (od 11. jula 1883. godine do 1885. godine). Rođen je u Jezeru kod Jajca, gdje je pohađao mekteb dvije godine, a zatim je prešao u medresu u Travniku u kojoj je učio sedam godina, a 1862. godine otišao je u Istanbul. Stanovao je u Krk-Češme medresi, gdje je izučavao sve propisane nauke i položio Darul-muallimin (Mašić, 1998: 41). Poslije toga imenovan je učiteljem Više osnovne škole (ruždije) u Trebinju 1875. godine, a 1880. godine postavljen je za učitelja orijentalnih predmeta u sarajevskoj gimnaziji. Za bihaćkog muftiju imenovan je 11. jula 1883. godine, te je istovremeno obavljao i dužnost muderrisa u medresi „Mehmed-paše Biščevića”. Nakon toga imenovan je direktorom ruždije u Sarajevu 1885. godine, gdje je napisao i novu, metodički mnogo lakšu sufaru „Mufessalen elif ba-arebi”. Ujedno je bio i prvi upravitelj Darul-muallimina u Sarajevu i nadzornik muslimanskih škola. Među hafizima bio je poznat po lahkom i brzom učenju hatme, a dugo godina je klanjao teravih-namaz sa hatmom. Kao reisul-hudžadž (vodič hadžija) otišao je 1905. godine na hadždž. Preselio je na ahiret 9. novembra 1907. godine i pokopan je u greblju Hendek u Sarajevu (Mašić, 1998: 42). S obzirom na to da je, dok je bio profesor u Šerijatskoj sudačkoj školi u Sarajevu, često citirao slavnog perzijskog pjesnika Hafiza iz Širaza, učenici su mu dali nadimak Širazija.
Nakon njega muftija bihaćki bio je hafiz Sulejman-ef. Šarac, (od 1885. do 1887. godine). Rođen je u Stocu 1850. godine, a mekteb i hifz završio je u rodnom mjestu. Kasnije je učio u medresi u Mostaru, zatim odlazi i na studij u Istanbul. Nakon završenih studija postavljen je za muftiju i muderrisa u Bihaću, gdje ostaje do kraja decembra 1887. godine. Kasnije je svečano ustoličen za reisu-l-ulemu 26. juna 1910. godine. U svoje vrijeme, hafiz Sulejman ef. Šarac, bio je jedan od najvećih alima i poznavaoca šerijatskog prava u BiH. Volio je istočnu literaturu, pa je između ostalog znao napamet više hiljada stihova raznih istočnih klasika. Bio je odličan govornik, strogo principijelan i energično se borio za sve vakufske i pravične interese. Imao je vidnu ulogu u javnom životu muslimana, čiji su se stav i mišljenje uvažavali i cijenili (Mašić, 1998: 60).
Poslije hafiza Sulejmana ef. Šarca za novog bihaćkog muftiju postavljen je Hafiz Jusuf-ef. Jahić 1888.godine. Hafiz Jahić rođen je u selu Miljanovci kod Kalesije, gdje je stekao početno obrazovanje. Kasnije je bio na studiju u Istanbulu, a nakon završetka studija imenovan je imamom i hatibom džamije u Kladnju, te muderrisom i upraviteljem Hadim Ali-pašine medrese. U Kladnju je ostao nepunih pet godina. Istovremeno je bio i profesor u medresi. Za bihaćkog muftiju postavljen je dekretom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu broj 14.571/I, od 14. marta 1888. godine (Mašić, 1198: 80). Funkciju muftije obavljao je punih 26 godina (do 1914. godine) (Bušatlić, 2011: 171). Pored muftijske dužnosti obavljao je i dužnost muderrisa na bihaćkoj medresi. Bio je nosilac visokih odlikovanja, među kojima je i Zlatni orden za zasluge za narod, kojim ga je odlikovao Franjo Josip, austro-ugarski car i kralj. Tokom Prvog svjetskog rata hafiz Jusuf Zijaudin-ef. Jahić bio je član Vakufsko-mearifskog saborskog odbora u Sarajevu (Jahić, 2010: 47).
Nakon njega Bihać nije imao muftiju sve do 1921. godine kada je na tu funkciju izabran hafiz Abdulah-ef. Moranjak. Hafiz Moranjak rođen je 1885. godine u Gradačcu, gdje je stekao osnovno i srednje obrazovanje. Poslije odlazi na studije u Istanbul, a po povratku, za vrijeme Prvog svjetskog rata, bio je nadzornik vjerskih škola u Crnoj Gori, zatim i vojni imam u Italiji do 1918. godine (Mašić, 1998: 134). Na dužnost muftije bihaćkog hafiz Moranjak postavljen je Odlukom Ulema medžlisa od 9. 2. 1921. godine. I on je, u isto vrijeme, bio muftija i profesor u medresi. Povjerenu visoku funkciju muftije vršio je sve do 1930. godine, kad su ukinuta muftijstva u Bihaću i Travniku, a ingerencije bihaćkog preuzelo banjalučko muftijstvo. Nakon ukidanja Muftijstva bihaćkog (1930. godine) muftija Moranjak izabran je za šerijatskog sudiju ( Bušatlić, 2011: 172).
U vrijeme Austro-Ugarske Bihać je imao svoje muftije, dok je u Cazinu ta funkcija ukinuta (Bušatlić, 2011: 169-171). Institucija Muftijstva bihaćkog ponovo je uspostavljena ratne 1993. godine kada je za muftiju izabran prof. Hasan-ef. Makić. On je tu dužnost obavljao do 2019. godine.
Dvadesetog aprila 2019. godine, na prvoj redovnoj sjednici, Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je, na prijedlog reisul-uleme dr. Husein-ef. Kavazovića, potvrdio imenovanje hafiza Mehmed-ef. Kudića na funkciju muftije bihaćkog. Murasela mu je svečano dodijeljena u Gradskoj džamiji u Bihaću, u petak, 21. juna 2019. godine. Prema tome, nakon reaktiviranja rada bihaćkog muftijstva jedan muftija nije bio hafiz, a aktualni muftija je hafiz.
Hafizi muderrisi u Bihaćkoj i Cazinskoj medresi
Neki hafizi bili su i poznati muderrisi u medresama u Bosanskoj krajini. Hafizi Jusuf-ef. Hušidić, iz Podzvizda (1834.–1894.), i Abdullah Zuhdi-ef. Sofić, iz G. Vakufa (1908-1920.), bili su muderrisi u Cazinskoj medresi ( Smlatić, 1941: 18). Hafiz Hasan ef. Smajlović bio je muderris u Bihaćkoj medresi (1924-1927). I ovi podaci svjedoče da medrese koje su djelovale na području Krajine nisu bile bez hafiza.
Hafiz Jusuf ef. Hušidić bio je muderris u Cazinskoj medresi od školske 1883/84. do 1888. godine. Za vrijeme rada u Cazinskoj medresi hafiz Hušidić pokrenuo je incijativu za izgradnju nove zgrade Cazinske medrese, koja je otvorena 1890. godine. Kada je podignuta, zgrada medrese je spadala među najljepše građevine u Cazinu. I danas ona svojom arhitekturom krasi grad Cazin, dajući mu orijentalni izgled i vizure. U početku je objekat bio prizemnica kamenom sazidana, a na dva ugla zgrade podignute su gornje sobe za stanovanje učenika. Glavninu sredstava potrebnih za njenu gradnju osigurali su Bošnjaci Cazina i okoline. Značajno je spomenuti da je poslije toga imenovan za muderrisa Atmejdan medrese u Sarajevu a potom i Čačak medrese u Brčkom. Hamdija Kreševljaković u članku „Cazin i njegova okolina”, koji je izašao u kalendaru Narodne uzdanice za 1935. godinu navodi da je hafiz Hušidić bio muderris u Cazinskoj medresi od 1883. do 1894. godine, međutim, čini se da je on na toj dužnosti ostao mnogo kraće. Jusuf ef. je krajem 1887. godine, odnosno početkom 1888. godine imenovan muderrisom Atmejdan medrese u Sarajevu, a krajem februara 1888. godine Vakufska komisija u Brčkom obavjestila je Zemaljsku vakufsku komisiju u Sarajevu da je za muderrisa u Čačak medresi u Brčkom postavljen Jusuf ef. Hušidić (Duranović, 2023: 274).
O hafizu Hušidiću u Cazinskoj krajini sačuvana je i jedna lijepa anegdota. Naime, kada je jednog petka, dok je još stasavao, došao na sajam u Cazin, otišao je u Gradsku džamiju na džumu i počeo je da mujezini. Zbog mnogo okupljenih i odzvanjanja glasa u džamiji zbunio se pa ga je neko drugi zamijenio. Nakon džume jedan stariji džematlija ne samo da ga je ukorio nego ga je i čibukom izmjerio preko leđa. Hafiz Hušidić se zastidio i zbog toga je odlučio krenuti u Istanbul na školovanje. Kada je stekao diplomu muderrisa, vratio se u svoju Krajinu, ali u poznatoj gradskoj džamiji više nije našao tog starijeg čovjeka jer je on u međuvremenu preselio na ahiret. Hafiz je odlučio da mu svake godine uči mevlud i hatmu. Osim toga, klao je i dijelio kurban pred dušu tog džematlije koji je bio sebeb da on postane muderris. Mumin Bajrić tvrdi da je hafiz poslije premješten u medresu u Mostar i da je tamo i umro (Bajrić, 1979: 25).
Muderris hadži hafiz Abdullah Zuhdi-ef. Sofić bio je kurra-hafiz. Rođen je u Gornjem Vakufu, a u Sarajevu je završio Kuršumliju medresu. Poslije toga nastavio je školovanje u Istanbulu, gdje je dobio idžazet. Dužnost muderrisa Cazinske medrese obavljao je od 1908. godine do prestanka rada medrese 1920. godine ( Bašić, 2009: 460-470). Prije dužnosti muderrisa radio je kao imam Begove džamije do 28. jula 1897. godine i muid (asistent) Kuršumlije medrese.2 Na sjednici Kotarsko vakufsko-mearifskog povjerenstva Cazin, koja je održana 16. oktobra 1911. godine odlučeno je da se muderrisova kućna kirija 1911. godine u iznosu od 200 kruna godišnje plaća iz medresanskog vakufa.3 U nastojanju da učenicima osigura što kvalitetnije obrazovanje, muderris Sofić uvodio je nove predmete i udžbenike. Autor je djela Tuhfetu-s-sibjan – Djelo iz islamskog vjerovanja i obredoslovlja na bosanskom jeziku (Duranović, 2023: 277). Osim toga, muderris Sofić je uvidio da većina učenika Cazinske medrese nije imala završenu osnovnu školu, već samo mekteb, pa je napravio dogovor sa učiteljem osnovne škole da učenici medrese redovno pohađaju i nastavu u osnovnoj školi. To se svidjelo tadašnjem bihaćkom muftiji ef. Jahiću, pa je obećao da će se založiti kod Zemaljske vlade da dodijele jednog učitelja u medresu da predaje svjetovne predmete (Duranović, 2023: 278). U školskoj 1917/1918. godini uvedeni su, uz vjerske predmete, u Cazinskoj medresi i svjetovni predmeti.4 Zbog toga muderris Sofić moli u jednom dopisu upućenom Vakufsko-mearifskom saborskom odboru u Sarajevu da se za medresu u Cazinu pošalje po 10 knjiga (kitaba) za svjetovne predmete, koji će se u novo reformiranoj medresi predavati.
Mumin Bajrić, sin Šerifa ef. Bajrića iz Stijene, prisjećajući se svog školovanja u Cazinskoj medresi, kad je muderris bio Abdullah ef. Sofić, navodi da je medresa tad imala četiri odjeljenja, da su prva tri odjeljenja trajala po jednu godinu (razred), a da je četvrto odjeljenje muderris proširivao po svom nahođenju na više godina. Pored toga ističe da su tada softe iz najstarijeg razreda predavala u niža tri odjeljenja i tako odmah u medresi sticali nastavničku praksu, te da je jednom sedmično muderris inspicirao niže razrede i svoje mlađe asistente i da je u četvrtom odjeljenju predavao muderris (Bajrić, 1979: 23). Muderris Sofić, u okviru svog djelovanja u Cazinskoj medresi posebno je vodio brigu o Kur’anu, nastojeći da kod izraslijih učenika probudi ljubav prema hifzu. Njegovim zalaganjem je Krajina je imala zavidan broj hafiza. Njegovom zaslugom hifz su u posljednjim generacijama Cazinske medrese završili Hasan Toromanović, Hasan Alagić, Ahmed Velić i Hasan Bećirević (Bajrić, 1979: 25).
Za vrijeme Prvog svjetskog rata brojne neprilike pogodile su stanovništvo Cazinske krajine, ali i medresu. Broj učenika u Cazinskoj medresi značajno se smanjivao, a 1915. godine zbog ratnih prilika, nastava se u medresi nije održavala. Tad se muderris Sofić založio kod Vakufsko-mearifskog saborskog odbora i Kotarskog ureda u Cazinu da se poduzmu koraci za rješavanjem problema muhadžira u medresi, jer je od velike potrebe da se održava nastava u medresi. Pored toga zalagao se muderris i za popravak Cazinske medrese zbog štete koja je nastala boravkom muhadžira u njoj. Zahvaljujući njegovim molbama i pisanjima dobila je Cazinska medresa od Kotarsko vakufsko – mearifskog povjerenstva u Cazinu 174 krune, a od Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu 610 kruna za popravak štete koja je nastala boravkom muhadžira u njoj. U školskoj 1918/19. godini nastava u Cazinskoj medresi nije se održavala, jer su u zgradi medrese bili smješteni muhadžiri (Duranović, 2023: 278). Muderris Sofić je zajedno sa Ahmetom Ćemalovićem, tadašnjim predsjednikom Kotarsko vakufsko-mearifskog povjerenstva Cazin, bio jedan od glavnih pokretača akcije za popravak Cazinske medrese. Zbog toga je u Cazinu 23. novembra 1921. godine održana skupština povjerenstva, imama i džematskih medžlisa u svrhu popravka medrese, u kojoj je uslijed svjetskog rata prekinuta nastava. Predsjednik Ćemalović otvorio je skupštinu i ukratko ocrtao svrhu medrese, te kako je od velike važnosti i prijeke potrebe pitanje popravka i ponovno pokretanje medrese. Skupština mu je na to izjavila da su oni solidarni da se zgrada popravi i da će oni podmiriti sav trošak oko popravka, jer je i njihova želja, da čim prije otpočne nastava u medresi ( Borić, 1921: 3). Podršku im je dao i Vakufsko-mearifski saborski odbor u iznosu od 700 kruna. Ipak, najveći teret za popravak medrese podnijeli su Bošnjaci Cazina i Cazinske krajine. U svakom džematu na području kotara Cazina prikupljani su prilozi za popravak medrese. Jednostavno, muslimani kotara Cazin nisu se lahko mirili sa činjenicom da medresa koja je iznjedrila na stotine imama i muallima prestaje sa radom. Medresa je uspješno obnovljena, ali je ostala bez prihoda za održavanje i plaću muderrisa, jer novofomirana kotarska vlast nije željela nastaviti finasiranje njenog rada.
U narednoj školskoj 1919/20. godinu medresu u Cazinu pohađalo je samo 7 učenika, a posljednji završni ispit u medresi održao je 17. maja 1920. godine hadži hafiz Abdullah ef. Sofić.12 Umro je 1927. godine u Prnjavoru, gdje je i pokopan.
Hafiz Hasan ef. Smajlović rođen je u Ćehajama kod Srebrenika, gdje je stekao početno obrazovanje u mektebu i Osman-kapetanovoj medresi u Gračanici. Nakon toga otišao je na studij u Istanbul, a po završetku studija vratio se u Bosnu, gdje je prvo služio kao vojni imam do 1918. godine u Rožajama, a poslije toga je stupio u službu imama i muderrisa medrese u Konjicu 1921. godine. Kasnije je predao molbu za muderrisa na bihaćkoj medresi, a medresanski sabor je na svojoj sjednici 16. januara 1924. godine razmatrao pristigle molbe i prihvatio molbu hafiza Hasana-efendije. Njegovu molbu potvrdio je i Ulema-medžlis, a sa predavanjima je počeo 3. februara 1924. godine. Naredne godine postavljen je i za imama Fethije džamije u Bihaću. Bio je veoma poštovan kod svojih đaka i džematlija, te je slovio za uzornog pedagoga. Zna se da je predavao kiraet i arapski jezik. U bihaćkoj medresi ostao je do 1927. godine, kada je postavljen za muftiju u Strumici u Makedoniji. Umro je u Tuzli 2. oktobra 1957. godine i pokopan je u mezarlucima Borić (Mašić, 1998: 130).
Hafizi imami, muallimi u Bosanskoj Krajini
U Kotarsko vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću početkom Drugog svjetskog rata bio je angažiran trideset i jedan vjerski službenik. Među njima su bili muderrisi, muallimi i imami, ali i hafizi. U toku Drugog svjetskog rata na području tadašnjeg Povjerenstva IVZ u Bihaću ubijeni su imami i muallimi: Šaćir-ef. Malkoč (imam i muallim u Pokoju), Mehmed-ef. Mehulić (Čavkići), hafiz. Šerif-ef. Begić (Srbljani) i Abas-ef. Duljković (Ribić). Njih četvericu zaklali su četnici tokom 1942. i 1943. godine, dok je Nazif-ef. Lonić umro od posljedica ranjavanja 1944. godine. Osam službenika Islamske zajednice umrlo je od tifusa, a jedan od tuberkuloze ( Bećirović, 2012: 535). Hafiz Šerif-ef. Begić jedan je od hafiza, imama u Krajini, čiji život je tragično okončan.
U toku 1910. godine na području Kotarsko vakufsko-mearifskog povjerenstva u Cazinu bilo je angažirano četrdeset i devet imama. Bitno je istaći da je administrativno tad kotaru Cazin, pa samim tim i povjerenstvu u Cazin, pripadalo i područje današnje općine Velika Kladuša. Zbog toga se javlja nešto veći broj vjerskih službenika. Od navedenih četrdeset i devet imena, pokraj šest imena stoji slovo h, koje je moglo označavati skraćenicu za hafiza, ali i za hadžiju. Kasnije se analizom dostupnih dokumenata zaključilo da je riječ o trojici hafiza i o trojici hadžija. O kojima će kasnije u radu biti riječi.
U popisu vjerskih službenika sreza cazinskog iz 1929. godine navedeno je pedeset i šest vjerskih službenika u šezdeset džamija i mekteba. Od tog broja analizom ostalih dostupnih dokumenata došlo se do zaključka da je tada na području povjerenstva u Cazinu bilo angažirano ukupno šest hafiza. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do smanjenja broja džemata na području povjerenstva u Cazinu. Prema podacima o vjerskim službenicima na području Vakufskog povjerenstva u Cazinu navodi se ukupno dvadeset i sedam džamija. Jednostavno mnoge su džamije bile oštećene, porušene ili zatvorene, pa zbog toga dolazi do smanjenja broja džemata. Sve se to odrazilo i na broj hafiza, koji su bili angažirani kao vjerski službenici u povjerenstvu u Cazinu. Od navedenih dvadeset i sedam imama samo jedan je bio hafiz.
U daljem radu navest će se imenom i prezimenom i kraćom biografijom svi navedeni hafizi, koji su bili angažirani kao imami ili muallimi na tadašnjem području Bihaća i Cazina. Pored njih navest će se i oni hafizi koji su bili šerijatske sudije na području Krajine. Zatim spomenut će se i oni hafizi koji su bili sa područja Krajine, ali su bili na određenoj službi, kao imami, muallimi ili šerijatske sudije izvan Krajine. I naposljetku bit će riječi i o onim hafizima, koji su bili na određenoj službi, na području Bihaća i Cazinske krajine, ali zbog nedostatka podataka o njima samo će biti spomenuti.
HAFIZ UZEJR-EF. DŽINIĆ
Rođen je 1860. godine u Bihaću u uglednoj porodici Džinića. Otac mu je bio Ali-ef., koji je bio nastavnik ruždije u Bihaću, otkud je premješten za nastavnika ruždije u Prijedor i S. Most. Pred svojim ocem je Uzejr-ef. završio je vjersku naobrazbu, kao i hifz. U službi Islamske zajednice bio je od 1892. godine, a prvo mjesto njegova službovanja bilo je u Podgredini, srez Cazin, gdje je proveo 6 godina. Zatim je proveo 6 godina u Šabićima, srez Cazin, da bi se onda prebacio u Tržac, srez Cazin, oko 1889. godine, gdje je bio imam 65 godina. Na džematskoj skupštini Gradske džamije u Cazinu, koja je održana 30. juna 1910. godine, kod vakufskog povjerenstva u Cazinu, bio je jednoglasno izabran za novog imama. Međutim, naredne godine se kao imam Gradske džamije spominje Mustafa-ef. Mujakić, tako da se hafiz Uzejr-ef. nije ni godinu dana zadržao u pomenutom džematu. U džematu Tržac je 13. januara 1954. godine i preselio na ahiret. Opisuju ga kao iskrenu osobu, lijepe naravi i gostoprimljiva, te da je uživao veliki ugled kod naroda Cazinske krajine. Da je bio član Udruženja Ilmije u Cazinu, od njegova osnivanja, da je bio primjeren član udruženja, redovno dolazio na sastanke i da je provodio zadatke u narodu po svojoj mogućnosti. Penzionisan je 1953. godine u Tržcu, nakon 77 godina vršenja imamske dužnosti. Umro je u 95 godini života u Tržcu, gdje je i ukopan u džamijskom haremu. Iza njega je ostala njegova mnogobrojna porodica, preko stotinu članova: sinova, kćeri, unučadi i praunučadi. Njegov najstariji sin Ali-ef. već je tad bio u penziji i imao 65 godina. Navodi se da je uživao veliki ugled u narodu i kod svojih kolega, a to je najbolje pokazala njegova velika dženaza, kojoj je prisustvovalo i rahmetliju ispratilo preko 300 ljudi i veći broj njegovih kolega ( Mujagić, 1954: 68).
HAFIZ SALIH-EF. HOTIĆ
Završio je Daru-l muallimin u Sarajevu i prvi put se spominje kao 1 muallim na mekteb-ibtidaiji u Podzvizdu kod V. Kladuše u zapisniku sa skupštine muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu, sastavljenog 11. septembra 1909. godine u prostorijama begova mekteba u Sarajevu.19 Prije njega dužnost 1 muallima na mekteb-ibtidaiji u Podzvizdu vršili su Jusuf ef. Mahmutović sa Brezove Kose kod Cazina20 i ef. Heremić. Nedugo poslije toga spominje se i u jednom dopisu Kotarsko vakufusko-mearifskom povjerenstvu Cazin 29. decembra 1909. godine. U tom dopisu hfz. Hotić se žali na roditelje djece u mekteb-ibtidaiji da ne šalju redovno djecu u mekteb. Osim toga navodi da je u taj mekteb u toj školskoj godini bilo upisano 65 djece, ali da ih je samo 47 redovno, a ostali izostaju sa nastave. On i njegova hanuma su 1910. darovali dobrovoljne priloge za Gajret i stipendiranje gajretovih stipendista, unatoč slaboj materijalnoj situaciji u kojoj se nalazio. Iste godine molio je hafiz ef. Hotić Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu da mu dozvole da se premjesti i imenuje prvim muallimom na mekteb-ibtidaiji u Bosanskom Novom. Dozvolili su mu da se premjesti u B. Novi, što mu je bila svojevrsna nagrada i unapređenje zbog njegovih vrlo lijepih kvalifikacija. Onda su tražili od Kotarsko vakufsko-mearifskog povjerenstva u Cazinu da imenuju drugog muallima na njegovo mjesto. Imenovan je Seid ef. Salkić iz Pećigrada, dotadašnji 3 muallim na mekteb-ibtidaiji u Pećigradu.
HAFIZ ABDULLAH EF. DELIĆ
Bio je rodom iz Starog Majdana kod Sanskog Mosta i prvi put se spominje kao 1 muallim na mekteb-ibtidaiji u Vrnograču kod V. Kladuše 16. februara 1911. godine. Za vrijeme svog službovanja u Vrnograču često se žalio na roditelje da neće da šalju svoju djecu na nastavu u mekteb-ibtidaiju u Vrnograču. U svom iskazu o učenicima koji ne pohađaju redovno mekteb-ibtidaiju iz 02. jula 1911. navodi da ima 16 učenika, koji izostaju sa nastave preko 20, 30 ili 50 dana. U jednom drugom dopisu, upućenom Kotarsko vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Cazinu, uprava mekteb-ibtidaije u Vrnograču javlja da je muallim A. Delić 14. jula 1911. godine otputovao kući u Stari Majdan, te da će tu boraviti za cijelo vrijeme mektebskog ferija i da će za to vrijeme na mekteb-ibtidaiju paziti bevab Huse Koštić.Za vrijeme svog službovanja u Vrnograču nekoliko se puta žali Vakufsko-mearifskom saborskom odboru na svoju lošu ekonomsku situaciju, pa ih je zbog toga 27. januara 1913. godine molio da mu dodjele na korištenje bašču zvana „Više bunara“, koja je bila u posjedu samostalnog vakufa gradske džamije u Vrnograču. U svojoj molbi navodi ef. Delić da uz mekteb nema ni pedalj bašče s kojom bi se mogao uz mizernu plaću koliko toliko potpomoći i da bi bi mu navedena bašča mnogo pomogla. Dalje muallim ef. Delić navodi da je bila održana sjednica uprave mekteb-ibtidaije, ali da mutavelija Koštić i još nekolicina nisu željeli da ef. Deliću pripadne navedena bašča. Pored toga žalio se ef. Delić nekoliko puta na roditelje da neće da šalju svoju djecu u mekteb, a isto se dešavalo i na mekteb-ibtidaiji u Podzvizdu. Zbog žalbi muallima, ali i zbog žalbi mektebskih odbora dvaju mekteba na muallime da djecu ne žele slati na nastavu dok su isti muallimi na pomenutim mekteb-ibtidaijama. Zbog toga je Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Cazinu predložilo Vakufsko-mearifskom saborskom odboru u Sarajevu 15. januara 1914. godine, da se hafiz ef. Delić premjesti na mekteb-ibtidaiju umjesto tamošnjeg muallima Sejida ef. Salkića, a da se isti premjesti na ibtidaiju u Vrnograču umjesto ef. Delića.
Za vrijeme svog boravka na mekteb-ibtidaiji u Podzvidzu žalio se ef. Delić da su prozori i krov u lošem stanju i da je nužan popravak. Pored toga žalio se da u mektebu nema drva i da će zbog toga mekteb biti zatvoren. U jednom dopisu navodi hafiz ef. Delić da je iza bivšeg muallima Sejida ef. Salkića ostalo oko 4 metra drva i da to neće biti dostatno za grijanje, da je obavjestio i džematski medžlis, ali da oni neće o tome da se staraju. Nekoliko je puta, hafiz ef. Delić, molio kotarsko povjerenstvo u Cazinu i Vakufsko-mearifski saborski odbor u Sarajevu da mu dodjele potporu zbog njegova lošeg ekonomskog stanja. Nekada bi dobio potporu, a nekad ne. U jednom dopisu, 12. jula 1914. godine, Vakufsko-mearifski saborski odbor obavještava kotarsko povjerenstvo u Cazinu da nisu mogli udovoljiti molbi hafiza ef. Delića za potporom iz razloga što mu je te godine povišena plaća sa 600 kruna na 800 kruna. Kao muallim na mekteb-ibtidaiji u Podzvizdu hafiz ef. Delić spominje se do decembra 1914. godine. Umjesto njega kao 1 muallim na ibtidaiji u Podzvizdu navodi se Emin ef. Ibilić.
HAFIZ IBRAHIM HOŠIĆ
Rođen je u Sokocu kod Bihaća 1856. godine. Pohađao i završio šest godina medrese u Bihaću. U imamskoj službi bio je od 1878. godine. Zna se da je 1914. godine bio imam i sibjan muallim u Ćukovima34, a 1931. godine muallim u Duboviću (Bosanska Krupa).
HAFIZ MUHAHREM DUPANOVIĆ
Svršenik Bihaćke medrese, kasnije je bio imam i profesor u toj medresi. Rođen je 1886. godine u Ripču. Od 1913. do 1931. godine obavljao je dužnost imama i muallima u Donjem Prekounju (Mašić, 1998: 140). Jedno vrijeme radio je i kao 2 muallim na ženskoj mekteb-ibtidaiji u Bihaću. Prvo je 1913. godine služio 4 mjeseca, gdje se pokazao vrlo marljivim i spremnim na mjestu 2 muallima. Zbog toga, su ga kasnije ponovno izabrali za 2 muallima 1917. godine. Naib za Islamsku vjersku zajednicu u Sarajevu, rješenjem od 09. maja 1936. godine odobrio je da hafiz Muharem ef. Dupanović iz Bihaća, može vršiti dužnost 2 muallima u Bihaću.36 Školske 1938/39. godine predavao je Kira’et u Bihaćkoj medresi. Spominje se kao dobar hafiz. U bihaćkim džamijama učio je i mukabele.
HAFIZ OMER-EF. BORIĆ
Rođen je 1891. godine u Cazinu, gdje je završio četverogodišnju osnovnu školu i osam godina Cazinske medrese. Poslije medrese jedno vrijeme radio je kao vjeroučitelj u osnovnoj školi u Cazinu, a od 20. marta 1916. godine i kao imam, hatib i sibjan muallim u Majetićima pokraj Cazina. Pomenuti džemat ostao je bez imama, nakon što je njihov imam Mehmed-ef. Kapić umro. Jednoglasno su zatražili od Kotarsko vakufsko-mearifskog povjerenstva u Cazinu da se na njegovo mjesto imenuje hafiz Omer-ef. Borić. Pored ostalog navodi se da je tad hafiz ef. Borić imao 24 godine, da se služio latinicom i arebicom i da idalje radi kao vjeroučitelj u osnovnoj školi u Cazinu.
Odustao je od imamske službe u Majetićima 1919. godine, kada je imenovan definitivnim vjeroučiteljem u osnovnoj školi u Cazinu, a na njegovo mjesto imenovan je Bećir-ef. Nadarević dotadašnji imam u Paparima pokraj Bihaća. Međutim, naredne godine ef. Borić u svojoj molbi KVMP-u Cazin traži da ga pribilježe negdje za imama na području kotara, gdje navodi da su ga neke prilike i okolnosti natjerale da napusti mjesto imama u Majetićima 1919. godine. Bio je jedan od kandidata za imama u Prošićima pokraj Cazina, ali džematski medžlis u Prošićima izabrao je Husejina-ef. Prošića za svog imama. Nedugo zatim imenovan je imamom, hatibom i sibjan muallimom u džematu Toromani, nedaleko od Cazina, 25. aprila 1920. godine, na molbu džematskog medžlisa u Toromani. U svom iskazu o djeci koja pohađaju sibjan mekteb u Toromani, ef. Borić navodi da nažalost roditelji djece izjavljuju da ne mogu svoju djecu slati u mekteb preko cijele godine, već kao i ranije samo preko zime 2, 3 mjeseca, pošto su im djeca potrebna za rad kod kuće u toku godine. Kasnije se Omer-ef. Borić spominje kao imam u Izačiću, kotar Bihać, a od 1929. godine kao imam u Šturliću, nedaleko od Cazina. U Šturliću je radio i kao vjeroučitelj u Narodnoj osnovnoj školi u Šturliću. U jednom svom izvještaju navodi da vjeronauku u dva razreda osnovne škole pohađa 24 muške i 23 ženske djece, ukupno 47 učenika.
Poslije toga spominje se kao muallim u Pjanićima, na području cazinskog sreza, a sjedničkim zaključkom Ulema-medžlisa u Sarajevu 25. augusta 1934. godine premješten je po potrebi službe Omer-ef. Borić, muallim u Pjanićima za džematskog imama džemata Bronzani Majdan, sreza banjalučkog. U Bronzanom Majdanu na Kurban-bajram 1942. godine poginuo je Omer-ef. Borić od četničke ruke. Sakupili su 107 muslimana u podrumu seoskog muhtara Hame Suljića, a sutradan ujutro su ih izvodili i ubijali. Prvog su izveli hfz. Borića, najterali ga da uči ezan, a zatim ga i ubili.
Objavio je hfz. Borić i nekoliko tekstova u kojima je govorio o bigamiji (dvoženstvu) i da početne nauke o islamu treba učiti na bosanskom jeziku. Da je to najpraktičniji i najshodniji način za postizanje željenog uspjeha kod učenika.
HAFIZ MURAT(D)-EF. POZDERAC
Rođen je 1862. godine u Cazinu i potomak je poznate aginske porodice Pozderaca. Otac mu je bio hadži Alija Pozderac, kojeg su u narodu zvali „Crni. Bio je bogat i utjecajan čovjek u Cazinskoj krajini još u doba osmanske, a kasnije i austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini ( Ljubović, 2018: 194). Bio je zastupnik u općinskom vijeću u Cazinu od 1905.45 do 1917. godine, a od 1917. godine obnašao je funkciju podnačelnika u Cazinu. Pored toga bio je i član Kotarsko vakufsko-mearifskog povjerenstva u Cazinu, te poznati trgovac iz Cazina. Bio je veliki dobrotovor, koji je između ostalog pomagao rad Gajreta, a davao je i dobrovoljne priloge za pomoć udovicama, ratnim vojnim invalidima i siročadi iz Prvog svjetskog rata, te za rad Crvenog križa u Cazinu.
Nakon inspekcije nastavnih zavoda u Cazinskom kotaru ustanovio je Mufti ef. iz Bihaća, da su u vrlo lošem stanju zgrade ibtidaija u Tržcu, Ostrožcu, Cazinu i Pećigradu, sibjan mekteba u Polju i Prošićima, džamije u Pištalinama i Polju i munara Gradske džamije u Cazinu. Zbog toga reisul-ulema Čaušević preporučuje članu vakufskog povjerenstva hafizu Muradu ef. Pozdercu i drugima da se stara munara odmah sruši, jer je pogibeljno ostaviti je u takvom stanju i da se druga od kamena ili betona izgradi.
Bio je uzoran trgovac i u svome poslu je uvijek prednjačio. Uz to bio je i kavi hafiz i svakog ramazani-šerifa 45 godina učio je napamet mukabelu u Gradskoj džamiji u Cazinu i to ridaen li-llahi. Umro je 1930. godine ( Bajrić, 1964: 571). Imao je tri žene, Fatimu, Meleću i Hasibu i iza sebe je ostavio mnogo djece i sve ih je školovao i lijepo islamski odgojio. Najpoznatiji Murat-agin sin bio je narodni heroj Nurija Pozderac. Rođen je u Cazinu 15. januara 1892. godine i bio je član Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), bio je poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije i potpresjednik Ustavnotvorne skupštine Kraljevine Jugoslavije. U toku Drugog svjetskog rata održano je Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u Bihaću 26. i 27. novembra 1942. godine na kojem je Nurija Pozderac izabran za potpresjednika Prvog zasjedanja AVNOJ-a, a poginuo je u okolici Tjentišta u bitci na Sutjesci 12. juna 1943. godine.
HAFIZ HASAN-EF. BEĆIREVIĆ
Rođen je 15. januara 1892. godine u Šabićima, općina Pećigrad, kotar Cazin u hodžinskoj porodici. Prvo obrazovanje stekao je u mektebu pred svojim ocem Hasan-efendijom. Završio je Cazinsku medresu, devet godina. U Cazinskoj medresi školovao se od 1907. do 1916. godine, što potvrđuje i svjedodžba izdana 24. januara 1916. godine, koju je potpisao hafiz Abdulah Sofić, muderris Cazinske medrese. Hafiz Bećirević je kao stariji učenik u Cazinskoj medresi, po dozvoli hafiza Sofića, zamjenjivao svoga muderrisa na korepeticijama i na nastavi u nižim razredima. U toku svog školovanja molio je hafiz Bećirević Vakufsko-mearifski saborski odbor 1914. godine da mu se dodjeli stipednija za darul-funun, međutim obavjestili su ga da se za sad neće dijeliti stipendije za darul-funun. Molio je hafiz Bećirević KVMP-o u Cazinu da ga postave za imama i bevaba u Cazinskoj medresi. Na temelju zaključka sa sjednice povjerenstva odlučeno je da hafiz Bećirević bude primljen kao zastupnik Abdurahamana Aleševića uz mjesečnu platu od 22 krune i naloženo mu je da istu službu valjano obavlja. Kasnije hafiz Bećirević obavještava povjerenstvo da se prima imametluka u medresanskoj džamiji i bevabluka kao zastupnik Abdurahmana ef. Aleševića. Pored toga, navodi da će redovito svaki dan učiti ezan i da će se pokoravati muderrisu ef. Sofiću.
Došao je 1919. godine, tadašnji džematbaša u Šturlićkoj Platnici, Mehmed Džehverović u prostorije KVMP-a u Cazinu i izjavio da ih je njihov dugogodišnji imam Sulejman ef. Rizvić, koji je bio na poziciji imam u tom džematu od 1869. godine, napustio zbog starosti i da oni sad traže novog imama. Dalje navodi da je džemat Šturlićka Platnica jednoglasno izabrao sebi za novog imama H. Hasana ef. Bećirevića i da se za njega isposluje dekret.55 Pored toga vršio je i dužnost sibjan muallima u dotičnom džematu što je vidljivo po iskazu djece koja pohađaju sibjan mekteb u Šturlićkoj Platnici za 1922. godinu.56 Džematlije Šturličke Platnice žalile su se 1926. i 1927. godine KVMP-u u Cazinu na svog imama i sibjan muallima ef. Bećirevića da neće da uči djecu u mektebu. Da djeca budu u mektebu po 2 sahata, gdje se igraju i tuku, dok imam sjedi u kući. I kad se pojavi u mektebu da ponekad ispita neko dijete, a da više puta samo izađe i kaže djeci da idu kući. Zbog toga traže da se imam Bećirević makne iz njihova džemata i da im se dodjeli drugi imam.
Kasnije se hafiz Bećirević spominje kao imam u džematima Šabići, Liskovac, Tržac, Vrnograč, Donja Vidovska i naposljetku opet u Liskovcu. Kada bi se u nekom džematu na području kotara Cazin učio mevlud ili kada bi se obilježavala neka proslava hafiz Bećirević je često na tim događajima učio ašere iz Kur‘ana. Tako je recimo prilikom proslave nove 1383. hidžretske godine u Pećigradu na kraju akademije hafiz Hasan ef. Bećirević proučio završno ašere ( Mujagić, 1963: 581).
Hafiz Hasan ef. Bećirević je kao imam u džematu Liskovac kod Cazina preminuo 26. septembra 1964. godine. Na njegovoj dženazi prisustvovao je veliki broj prijatelja, znanaca i kolega, vjerskih službenika. Ostavio je iza sebe 4 kćerke i 2 sina: Abdulaha ef., imama u Šturliću i Muhameda, veterinara u Kupresu ( Bajrić, 1965: 299).
HAFIZ AHMET-EF. ALIJAGIĆ
Rođen je u Bužimu 15. maja 1883. godine. U rodnom mjestu pred Šerifom ef. Bajrićem završio je mekteb, na čiju su preporuku roditelji poslali ef. Alijagića u Cazinsku medresu. Tu je ostao 5 godina učeći pred poznatim muderrisom Sejfullah-ef. Prohom. Nakon toga odlazi u Carigrad, gdje se zadržava 7 godina i gdje je završio hifz.
Po povratku iz Carigrada 1910. godine primio se vjerske dužnosti imama i muallima u selu Čaglici u srezu Bosanska Krupa. Poslije je služio kao imam po raznim mjestima u Bosanskoj krajini. Posljednje mjesto njegova službovanja bio je džemat Jezerski-Dijelovi u srezu Bosanska Krupa, gdje bude i penzionisan 1. januara 1954. godine.
Nakon penzionisanja povukao se u svoje rodno mjesto Bužim gdje je i umro 30. januara 1955. godine. Pokopan je u groblju pokraj džamije u Bužimu. Za njega su govorili da je bio vrlo lijepe ćudi i vladanja, da je u razgovoru sa kolegama i poznanicima bio prijazan i pun šale. Da je bio veoma darežljiv, da je često nejako djecu, a naročito siročad volio i da je nastojao uvijek s nečim da ih obraduje. Iza sebe je ostavio svoju ženu, kćer i sina koji je bio u službi Islamske zajednice. 59 Njegov sin Husein ef Alijagić službovao je po mnogim džematima u Bosanskoj krajini, a posljednji džemat bio mu je Skucani Vakuf pokraj Sanskog Mosta, gdje je i penzionisan 1976. godine. Napisao je niz pripovjedaka u kojima je predstavio život imama ranijeg doba i mentalitet krajiških muslimana. Pored toga napisao je i niz radova o historiji naselja, gradova i uopće života u Bosanskoj Krajini ( Mašić, 1998: 148).
HAFIZ HASAN-EF. BADIĆ
Hafiz Hasan-ef. Badić bio je drugi muallim u mekteb-ibtidaijji u Cazinu. On je 27. oktobra 1902. godine molio Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo u Sarajevu da ga postave na mjesto prvog muallima u Kulen Vakufu, međutim nisu mogli udovoljiti njegovoj molbi, jer mjesto prvog muallima u Kulen Vakufu nije bilo upražnjeno.60 Pored toga spominje se hafiz ef. Badić kao jedan od članova utemeljitelja Gajreta u Cazinu.61 Hafiz Badić umro je 1905. godine.62
HAFIZ JUSUF-EF. REDŽEPAGIĆ
Rođen je 1881. godine u Cazinu. Spominje se kao imam u džematu Šabići, nedaleko od Cazina 1910. godine.63 Džematlije dotičnog džemata žalile su se 27. februara 1919. godine KVMP-u Cazin, da njihov imam hafiz ef. Redžepagić ne uči redovno ezane u džamiji, da ne uči djecu u mektebu, da ne obavlja dženaze umrlim u džematu i da je često odsutan, da ide po sajmovima i sl., pa da džemat trpi zbog njegova odsustva.64 Međutim, hafiz Redžepagić ostao je i u narednom periodu imam u Šabićima.
Ponovno su se džematlije Šabića žalile na svog imama ef. Redžepagića 1921. godine. U zapisniku sastavljenom kod KVMP-a u Cazinu, 12. aprila 1921. godine, džematlije navode da su se sastale poslije Džume namaz i da su jednoglasno zaključili da nikako ne pristaju da im ef. Redžepagić i dalje bude imam. Dalje navode da se njihov imam premjesti u neki drugi džemat, a da im povjerenstvo dodjeli drugog imama, jer sa ef. Redžepagićem svake godine nakon rata neka buna u džematu. Oni ističu da su protiv svog imama zbog toga što im djecu slabo ili skoro nikako u mektebu ne uči, da samo jednom godišnje, i to za Barjam drži vazu nasihat, da imam često bude odsutan, a da ne imenuje svoga zamjenika i da je njegova supruga bolesna i ne može opremati ženske mrtvace, već da to radi njegova kćerka Fatima, koja nije osposobljena za taj posao. Nakon toga bio je saslušan i ef. Redžepagić, koji je očitao da se ne osjeća krivim. Imam navodi da ako gdje ide, da uvijek odredi nekoga za svog zamjenika, da djeca idu u mekteb za vrijeme zime, ali preko ljeta da malo koje dijete dolazi u mekteb. Pored toga ističe da je on osposobio i podučio svoju kćerku Fatimu da oprema ženske mrtvace i da vazu nasihat kazuje više puta uz Ramazan, te na Bajram, a drugim danima ne, jer nema nikog u džamiji. Poslije toga bio je saslušan i džematbaša u Šabići, Selim Mujakić, koji je naveo da nije bio pristuan na sastanku poslije Džume namaza, da protiv imama Redžepagića nema ništa, već da svu tu hajku na imama džematlije same prave. Na kraju je naveo da povjerenstvo ostavi imama Redžepagića u džematu Šabići, bar još tu godinu, jer ima duga prema njemu, a da iduće godine džematlije ako žele izmjene imama.65
Vjerovatno je ef. Redžepagić ostao imam u Šabićima do kraja 1921. godine, a da se naredne godine prebacio u drugi džemat. U jednom dopisu, koji je hadži Hasan ef. Rizivić, 1 muallim na mekteb-ibtidaiji u Velikoj Kladuši uputio KVMP-u u Cazinu, navodi da se hafiz Jusuf ef. Redžepagić, imam u Polju pokraj V. Kladuše oženio 3. januara 1923. godine sa Fatom Dizdarević, kćerkom umrlog Hasana iz Šturlića i da se predloži na doplatak.66 Kasnije se hafiz Redžepagić spominje kao imam u Pištalinama, pokraj Cazina. Na prijedlog Ulema-medžlisa u Sarajevu 27. 11. 1934. godine postavljen je Jusuf ef. Redžepagić, imam u Pištalinama u srezu cazinskom, islamskim vjeroučiteljem u osnovnoj školi u Pištalinama.67 Spominje se i 1943. godine kao imam istog džemata kada je molio Sresko vakufsko povjerenstvo u Cazinu da mu odrede jednu softu koja je sposobna da može klanjati teravih namaz.68
Pored kćerke Fatime imao je i dvojicu sinova Muhameda ef. i Hasana ef. Redžepagića. Hasan ef. Redžepagić rođen je 25. aprila 1917. godine u Šabićima pokraj Cazina. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i bio je tad jedini u Cazinu koji je završio Višu islamsku šerijatsko teološku školu u Sarajevu. Po dolasku u Cazin oženio se kćerkom, veletrgovca Ahmeda Adilagića iz Cazina. Bio je postavljen za povjerenika „El-Hidaje“ za kotar Cazin, gdje se pokazao vrlo savjesnim i marljivim. Dva puta je proputovao cijeli cazinski kotar, održavajući vazove i predavanja. Pored toga osnovao je i društvo „Mladih Muslimana“ u Cazinu, kojemu je bio i predsjednik. Namjera mu je bila da se u svim selima oko Cazina podignu, ukoliko već ne postoje, mektebske zgrade. Tako se njegovim zauzimanjem počeo graditi jedan mekteb u Vrnograču pokraj Velike Kladuše. Besplatno je radio u mektebu u Cazinu, kao i na mjesnoj građanskoj školi. Kada su se sakupljali prilozi za stradale u Istočnoj Bosni obišao je sve džamije i sela na području kotara Cazin, održavajući vazu nasihate i prikupljajući dobrovoljne priloge za nastradale. Poginuo je 05. juna 1944. godine prilikom zračnog napada na Cazin. Njegovom smrću izgubio je Cazin marljivog, istinskog i kulturnog djelatnika, a islamska zajednica poštenog i radišnog člana.69 Drugi sin Muhamed ef. Redžepagić rođen je 25. maja 1914. godine u Šabićima, pokraj Cazina, od majke Nure i oca Jusufa ef. Završio je Bihaćku medresu sa odličnim uspjehom 1931. godine. Nakon završetka medrese radio je kao imam u džematima po Bosanskoj krajini. Bio je osuđen na 16 godina zatvora pod optužbom da je “mladi musliman“. Penzionisan je 1966. godine, nakon čega je honorarno obavljao poslove knjigovođe Odbora IZ Bihać. Bio je izabran i za predsjednika Odbora IZ Bihać 1981. godine. Umro je 29. juna 1999. godine.70
HAFIZ MUSTAFA-EF. MUJAKIĆ
Rođen je 1888. godine u Pećigradu, nedaleko od Cazina. Pohađao je 9 godina Cazinsku medresu. Ubrzo nakon medrese odlukom džematske skupštine 28. maja 1911. godine, a na prijedlog džematskog odbora imenovan je imamom Gradske džamije u Cazinu.71 Imamom Gradske džamije spominje se i u prijevodu dekreta izdanog po ulema-medžlisu za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu od 16. oktobra 1911. u kojem se između ostalog navodi da Mujakić hafiz Mustafa ef., sin Sejde iz Pećigrada, vrši imamsku i hatibsku službu u Gradskoj džamiji u Cazinu i da za istinitost tih navoda jamči Kotarsko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Cazinu.72 Bio je imam Gradske džamije u Cazinu za vrijeme njene obnove od 1920. do 1925. kada je ista dobila novi krov i novu kamenu munaru, umjesto dotadašnje drvene. Prvobitnoj drvenoj munari prijetila je opasnost od urušavanja, zbog toga je ondašnja građevinska vlast 1916. godine naredila da se munara sruši. Zbog ratnog stanja o izgradnji munare nije bilo govora, ali nakon završetka Prvog svjetskog rata Vakufsko povjerenstvo započelo je sa akcijom izgradnje nove munare. Najviše sredstava za izgradnju nove kamene munare dalo je stanovništvo Cazinske krajine i iseljenici u Americi. Svečani otvor i posveta novosagrađene kamene munare održan je 02. oktobra 1925. godine. Ovu svečanost su svojim prisustvom uveličali Reisul-ulema H. M. Džemaludin ef. Čaušević, veliki župan g. Rašković, te narodni poslanici: H. Alić, H. Miljković i N. Pozderac. Posveta munare izvršena je uz prisustvo 10.000 ljudi iz Cazina i okoline.73 Kao imam Gradske džamije u Cazinu, spominje se u popisu vjerskih službenika sreza cazinskog u bihaćkoj oblasti 1929. godine, gdje se navodi da nije išao u osnovnu školu, ali da se je služio latinicom, arebicom i ćirilicom. Pored toga navodi se da je iz samostalnog vakufa džamije dobivao 104 dinara, iz državnih sredstava 8100 dinara, a od džematlija svog džemata po običaju 1600 kg žita i 15 kola drva.74 Godine 1933. prelazi na mjesto imama, hatiba i imama matičara u Malu Kladušu, a na njegovo mjesto dolazi Sulejman ef. Dizdarević. Na mjestu imama u M. Kladuši ostao je sve do svoje smrti 15. augusta 1935. godine. Bolovao je od tuberkuloze. Svojim radom i djelovanjem u Cazinu kroz mnogo godina zaslužio je opće priznanje i poštovanje. Njegova dženaza namaz koja je bila 17. augusta 1935. godine pokazala je sliku veličine poštovanja prema merhumu, jer iako je bio radni dan iskupio se veliki broj ljudi da isprate merhuma na bolji svijet. Ukopan je u Mujakićima, nedaleko od Pećigrada. Iza sebe je ostavio udovu, tri brata i sina Muhameda ef., vjeroučitelja u Bijeljini.75
HAFIZ ABDULLAH-EF. ČAUŠEVIĆ
Rođen je 1892. godine, od oca Mehmeda, u Pećigradu, nedaleko od Cazina. Prvo vjersko obrazovanje stekao je u Cazinskoj medresi. Kasnije je svoje obrazovanje nastavio u medresi u Brčkom, gdje je završio i hifz. Poslije toga odlazi na studije u Carigradu, gdje je ostao osam godina i gdje je završio Teološki fakultet Darul-funun i diplomirao 1914. godine. U toku 1911. godine povjerenstvo u Cazinu traži od Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu da li postoji mogućnost da se H. Abdulahu eff. Čauševiću dodjeli stipendija, jer u suprotnom neće biti u stanju da nastavi svoje školovanje.76
Po dolasku sa studija iz Carigrada posvetio se vjersko-prosvjetnoj službi, pa je postavljen kao školski vjerski nadzornik u Peći i Đakovici – Kosmet. Nakon toga vratio se u Bosansku krajinu, gdje je služio kao imam u džematu Kamenica u Bužimu sve do kraja 1921.77 Nakon Prvog svjetskog rata postavljen je za muftiju niškog okruga u Nišu. Neumorno je radio na vakufskim poslovima kao predsjednik Vakufskog povjerenstva i svojim zalaganjem sanirao je i imovinu IVZ, koja je u to doba bila u velikoj mjeri zapuštena i razgrabljena. Nakon ukidanja muftijstava postavljen je za šerijatskog sudiju u Skoplju 1930. godine, gdje se zadržao 2 godine. Poslije toga premješten je 1932. godine za šerijatskog sudiju Sreskog suda u Kumanovu i tu ostao do aprila 1941. godine. Početkom Drugog svjetskog rata dolazi u Bosansku krajinu, gdje je čekao pet mjeseci na novo postavljanje. U augustu 1941. godine postavljen je za šerijatskog sudiju u Derventi. Na toj dužnosti ostao je do oslobođenja Jugoslavije. Za vrijeme njegovog službovanja u Derventi održavao je zapažene vazove za vrijeme Ramazana, kao dobar predavač i govornik. Osnivanjem Dobrotvornog društva „Merhamet“ u Derventi izabran je za predsjednika i na tom poslu se pokazao kao vrlo agilan. U Derventi je kao čovjek i kao šerijatski sudija uživao veliko poštovanje i simpatije svih građana i muslimana i nemuslimana (Alibegović, 1972: 389). U Derventi je dočekao penzionisanje 1948. godine kada se preselio u Banja Luku, gdje nije obavljao nikakve honorarne poslove, ali i dalje se trudio, koliko je god mogao da koristi svojoj zajednici. U Banja Luci je izabran za prvog predsjednika muslimanskog pokopnog društva „Dobrotvor“.
Godine 1959. ponovno je reaktiviran kada je izabran i postavljen za prvog predsjednika Republičkog starješinstva SRBIH Sarajevo i na toj dužnosti ostaje sve do 1965. godine kada je ponovno penzionisan zbog iznemoglosti i starosti. Napisao je nekoliko radova u Glasniku IVZ-e i nekoliko članaka u različitim listovima u kojima je pisao o pravilnom i savremenom tumačenju propisa islama, odlasku hadžija iz Kumanova u Mekku, osnivanju dobrotvornih i kulturnih društava u južnoj Srbiji, o potrebi suradnje ilmijje sa omladinom, o muslimanima Cazinske krajine i njihovoj duhovnoj snazi.78 Držao je vjerska predavanja u Ferhadiji džamiji nastojeći da pravilno i savremeno tumači propise Islama i tako pomogne ubrzanju preporoda naših muslimana.
Za hafiza Abdullah ef. navode da je bio po prirodi nadaren i inteligentan, a i visoko obrazovan, cijenjen i priznat kao dobar predavač i govornik čija su predavanja po džamijama, a i na otvorima džamija i drugim skupovima bila zapažena, vrlo poučna, savremena i aktuelna. Slušaoce je impresioniralo to što je predavanja držao bez ikakvih bilješki. Svojim radom stekao je velike simpatije kod građana. Svagdje gdje je služio ostavio je lijepe uspomene, kao čovjek lijepog ahlaka i lijepe prošlosti. Iza sebe je ostavio suprugu, te kćerku i sina. Drugi mu je sin nesretnim slučajem poginuo.79
HAFISKA PORODICA KULENOVIĆI
U Kulen Vakufu su do 1941. godine živjela dvojica hafiza i to: Hafiz Idriz-beg Kulenović, koji je umro pred Drugi svjetski rat i hafiz Ahmed-beg Kulenović-Haralčić, koji je poginuo od zločinačke ruke u septembru 1941. godine.80
U Sarajevu su živjela i djelovala još trojica Kulenovića hafiza i to: h. hfz. Džafer Kulenović, koji je nauke učio u Sarajevu i gdje se stalno nastanio najkasnije od 1880. godine. Bio je imam i hatib Ferhadije i Sarač-Alijine džamije (Vrbanjuša), muallim Begovog mekteba. Abdulah Dervišević, nekadašnji učenik ruždije na Bentbaši navodi da ih je hafiz Džafer Kulenović učio u 1 i 2 razredu, pred kojim su produbljivali stečeno znanje iz mekteba u učenju Kur‘ana i islamske vjeronauke, akaida i fikha. Pored toga navodi da se kod njega moralo učiti i znati.81 Za džuzhana Begove džamije postavljen je 1885. godine. Preselio je na Ahiret 18. augusta 1922. godine u Sarajevu, a ukopan je u mezaristanu „Humka“ u Sarajevu.82
Hadži hafiz Mustafa Fatin ef. Kulenović rođen je u Sarajevu 25. jula 1887. godine u Sarajevu od oca hafiza Džafera Kulenovića i majke Nure. Nakon što je završio mekteb i ruždiju, upisao se u Merhemića medresu u Sarajevu, ali ubrzo nakon toga primljen je u Daruš-šefeku (gimnaziju) u Carigradu, koju je završio 1907. godine. Nakon toga upisao se na teološki fakultet carigradskog univerziteta Darul-fanun, kojeg je završio 1911. godine.
Po povratku iz Carigrada postavljen je 1913. godine činovnikom Ulema-medžlisa u Sarajevu i na toj dužnosti je ostao sve do 1919. godine, kada je imenovan kotarskim muftijom u Priboju. Poslije toga je na vlastitu molbu premješten za imama Državne bolnice u Sarajevu i na toj dužnosti je ostao sve do svog penzionisanja 1930. godine. Nakon smrti svog oca bio je postavljen od 1922. godine i za imama, hatiba i vaiza Sarač Ali džamije i džuzhana Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu, na tim dužnostima je ostao sve do svoje smrti 1945. godine. Pored toga bio je nastavnik kiraeta na Ujedinjenoj medresi u Sarajevu i nastavnik Produženog ženskog tečaja za više vjersko obrazovanje od 1935. do 1938. godine. Bio je honorarni nastavnik ženske medrese u Sarajevu od 1938. do 1943. godine. Predavao je turski jezik, ahlak, fikh i Tedžhizu-Tefkin. Navodi se da je bio tihe naravi i živio dosta povučeno i da se nije miješao u javni život. Da je otišao na Hadž 1939. godine. Da se bavio i književnim radom, surađujući sa Novim Beharom, Novim vremenom i kalendarom Novo vrijeme. Služio se i sa turskim jezikom, pa je sa turskog preveo Kuran, ali nije ga objavio. Učio je mukabelu i mevlud u Begovoj džamiji. Umro je 10. januara 1945. godine u Sarajevu, a pokopan je na Bakijama.83
Hafiz Sulejman ef. Kulenović rođen je u Sarajevu 12. februara 1892. godine, od oca hadži hafiza Džafera ef., koji se još kao dječak doselio u Sarajevo iz Kulen Vakufa, neposredno iza okupacije. Nakon završene ruždije, učio je i završio hifz pred svojim ocem, a u mjesecu decembru 1909. godine odlazi u Carigrad na vjerske nauke, gdje je ostao do jula 1912. godine. U Carigradu je pohađao predavanja i dersove pred najpoznatijim istanbulskim alimima i muderrisima, pa je na koncu upisao „Darul-funun“ (Teološki fakultet). Za vrijeme svog boravka u Carigradu naučio je turski jezik, kojim se vladao kao i svojim maternjim jezikom. Nakon povratka iz Carigrada vraća se u Sarajevo, gdje je završio Šeriatsko-sudačku školu 1918. godine. Nakon toga postavljen je za šeriatskog vježbenika kod Sreskog šeriatskog suda u Sarajevu, a kasnije je kao šerijatski sudija službovao u Sarajevu, u Travniku, te u Čajniču do 1928. godine. Za vrijeme svog službovanja u Čajniču bio je i nastavnik na tamošnjoj medresi. Od 1928. do 1936. godine služio je u Zenici, sa malim prekidom od šest mjeseci 1935., kada je bio premješten u Sanski Most. U Zenici je služio i kao nastavnik na Sultan Ahmedovoj medresi. Poslije toga premješten je u Sarajevo 1936. godine, gdje ostaje do penzionisanja 1947. godine. Predavao je na tečaju za imame matičare, držao predavanja u muslimanskim čitaonicama.
Nakon odlaska u penziju posvetio se čitanju knjiga i studiranju filozofskih djela islamskih učenjaka. Uočavao je značaj hutbi, pa je na njima mnogo radio i ostavio je iza sebe jednu zbirku hutbi sa komentarom prevedenu na turski jezik. Sastavio je nekoliko predavanja i vazova, koje je održavao po džamijama. Pored toga obavljao je dužnost imama i hatiba u nekoliko sarajevskih džamija kao što su: Buzadži H. Hasan džamija na Logavinom sokaku, Šejh Ferrah džamiji na Abdeshani i Sagr H. Ali džamiji na Hridu, gdje je klanjao i posljednju džumu. Također, učio je mukabelu iza ikindije namaza uz Ramazan, jedno vrijeme u Alipašinoj, a kasnije i Baščašijskoj džamiji. Bio je i džuzhan Gazi Husrevbegove džamije. Navodi se da je bio veoma cijenjen i poštovan zbog svoje učenosti. Da je u društvu bio omiljen radi svoje prijaznosti, dosjetljivosti i humora. Umro je 14. februara 1957. godine, a sahranjen je 16. februara na Bakijama. Iza sebe je ostavio suprugu Asifu, jednu od prvih učiteljica muslimanki u Bosni i Hercegovini i sina ing. Muhameda ( Imširović, 1957: 375-377).
ČETVORICA HAFIZA IZ ZADNJE GENERACIJE SOFTI CAZINSKE MEDRESE
Mumin Bajrić u svom članku „Cazinska medresa“, koji je objavljen u časopisu „Islamska misao“ 1979. godine, navodi da je poslije muderrisa Sejfulaha-ef. Prohe u Cazinsku medresu došao kurra-hafiz Abdullah ef. Sofić, koji je uveo među softe učenje hifza, pa je njegovim zalaganjem bio lijep broj hafiza u Krajini. Da je u zadnjoj generaciji softi Cazinke medrese bilo i četvero hafiza i to: Hasan Toromanović, Hasan Alagić, Ahmed Velić i Hasan Bećirević.
Hasan-ef. Toromanović rođen je 1894. godine i osnovno obrazovanje stekao je u rodnom Cazinu, gdje je nastavio i srednje obrazovanje u Cazinskoj medresi. Nakon završene medrese spominje se kao imam na Ostrožcu 1917. godine,84 a od 1920. godine kao I muallim i upravitelj mekteb-ibtidaije u Cazinu.85 Pored toga vršio je i imamsku dužnost u Medresanskoj džamiji u Cazinu 1925. godine.86
Na tim dužnostima u Cazinu ostaje sve do 1940. godine, kada je premješten na dužnost imama u Gacko. U Gacku se nije mnogo zadržao, svega 1 godinu, odnosno do 1941. godine, kada prelazi na dužnost imama matičara, muallima i hatiba u Žepče. Tu ostaje sve do 1947. godine, kada je istu dužnost nastavio u Bosanskom Novom. Na dužnosti imama matičara, muallima i hatiba u Bosanskom Novom ostaje sve do 01. juna 1951. godine kada je penzionisan. Nakon penzionisanja Hasan ef. je i dalje pružao svoju doprinos Islamskoj zajednici. Na kraju mevludi-šerifa, koji je proučen u džamiji u Slatini, pokraj Cazina, 04 jula 1967. godine Hasan ef. je proučio dovu,87 na otovrenju novosagrađene džamije u Golubovićima, nedaleko od Velike Kladuše, 02 maja 1968. godine proučio je ašere.88 Povremeno je kao penzioner obavljao imamsku dužnost i u Sarajevu. Preselio je na Ahiret 01. decembra 1975. godine, nakon kraće bolesti u 81-oj godini života. Njegova supruga, domaćica Hasiba Toromanović poslala je, pred njegovu dušu, iznos od 5.000 dinara za izgradnju Ferhat pašine džamije u Žepču.89
Za Hasana ef. Alagića nema mnogo dostupnih podataka. Zna se da je bio iz Cazina, te da je bio u zadnjoj generaciji softi Cazinske medrese. Spominje se kao član Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Cazinu 1931. godine u dopisu koji je predsjednik povjerenstva, podnio Vakufskoj direkciji u Sarajevu. U tom dopisu navodi se da su članovi povjerenstva: Nurija Pozderac, Hasan Alagić, Alija Omanović i Mustafa Toromanović održali sastanak bez prisustva predsjednika i da su svojevoljno uzeli službeni muhur povjerenstva i time počinili nezakonito djelo.90 Kasnije se ef. Alagić spominje kao imam Medresanske džamije od 1937. godine, a u dopisu koji je podnio povjerenstvu u Cazinu ef. Alagić traži dopust od 10 dana, radi lječničkih pregleda u klinici u Zagrebu.91 Dr. Adis Sultanović u svom radu „Vjerskoprosvjetne prilike u imamatu Cazin po završetku Drugog svjetskog rata“ objavljevnom u Glasniku Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovni 2021. godine navodi da je Hasan ef. Alagić vršio dužnost imama u mesdžidu medrese (br.dekreta 3256/37) i muallima u mektebu u Cazinu 1946. godine i da je dnevno klanjao samo dva namaza. Pored toga navodi da je mesdžid medrese u Cazinu bio oštećen od strane partizanske vojske, tokom borbe sa hrvatskom vojskom u periodu od 08. oktobra 1941. do 11. septembra 1944. godine. Da su tom prilikom uništena stakla na svim prozorima, a da je šteta sanirana nakon rata o trošku džemata Cazin. Dalje navodi da je od inventara 1944. godine od strane hrvatske vojske uništeno: 6 ćilima, 3 ponjave i 1 sedžada ( Sultanović, 2021: 87-104).
O Ahmedu-ef. Veliću, sinu Osmanovom iz Bužima, također nema mnogo dostupnih podataka. Spominje se kao učenik Cazinske medrese 1910. godine u jednoj molbi softi, u kojoj mole da se na mjesto bevaba u medresi postavi Abdurrahaman ef. Alešević.92 Spominje se i 1913. godine u jednom dopisu povjerenstva u Cazinu upućenom povjerenstvu u Bosanskoj Krupi. U tom dopisu spominje se on i još 12 učenika sa područja Bosanske Krupe, koji pohađaju Cazinsku medresu i povjerenstvo u Cazinu moli povjerenstvo u B. Krupi da im podjele džer uz Ramazan kao određeni vid potpore tim učenicima. Posljednji put Ahmed Velić spominje se u jednoj molbi koju je uputio povjerenstvu u Cazinu iz mjesta Örkény u Mađarskoj, u kojoj traži da mu izdaju potvrdu kada je stupio u medresu u Cazinu, kojeg datuma, te kada je prekinuo nauku u medresi, jer je medresa bila zatvorena zbog ratnih prilika. Povjerenstvo mu je izdalo potvrdu, gdje ga oslovljavaju sa Velić H. Ahmed, sin Osmanov iz Bužima, kotar B. Krupa, da je bio učenik Cazinske medrese u period od 3. februara 1907. do 26.novembra 1915.94 Kasnije se Ahmed Velić ne spominje kod Mumina Bajrića, koji ga u svom radu „Cazinska medresa“ navodi kao jednog od hafiza u zadnjoj generaciji softi Cazinske medrese. O Hasanu ef. Bećireviću bilo je već ranije riječi u ovom radu.
HAFIZ IBRAHIM REMZI REDŽIĆ
Rođen je 1870. godine u Bihaću. Peta je generacija svršenika Šeriatske sudačke škole u Sarajevu školske 1895/96. godine ( Traljić, 1977: 618). Prvo zaposlenje kao kotarski šerijatski sudija dobio je u Cazinu oko 1896. godine. Poslije toga bio je kadija i u: Bos. Petrovcu, Glamoču, Bihaću i Bos. Krupi, gdje je 1925. godine, penzionisan sa malim primanjima. Nakon toga zapošljava se u bihaćkoj medresi, gdje ostaje nekoliko godina. Zna se da je bio i muderris ove medrese u toku školske godine 1926/1927., a predavao je kiraet i akaid. Nakon Bihaća odlazi u Jajce za imama Esme-sultan džamije, a 1934. godine odlazi u Sarajevo. U Sarajevu je nekoliko godina radio u ženskoj medresi predavajući fikh i ahlak u nekoliko razreda. Odbor Naiba za I.V.Z. u Sarajevu na svojoj sjednici, održanoj 22.09.1936. godine odobrio je Redžić H. Hfz. Ibrahimu ef., umirovljenom šerijatskom sudiji, da može vršiti dužnost muallima Produženih tečajeva za više vjersko obrazovanje u Sarajevu. Na ahiret je preselio 1947. godine i pokopan je na Hambinoj carini.
Sporadično se spominje još nekoliko hafiza, koji su bili na određenoj službi kao imami, muallimi ili šerijatske sudije na području Bihaća i Cazinske krajine, ali zbog nedostatka podataka o njima samo će biti spomenuti. Tako se primjerice spominje Hafiz Muhamed ef. Imširević, koji je 1917. godine nakon premještaja Ibrahima ef. Lemeša postavljen za I muallima i upravitelja muške mekteb ibtidaije u Bihaću. Spominje se i da je prije toga imenovanja služio preko 20 godina kao II muallim na pomenutoj muškoj mekteb-ibtidaiji u Bihaću.97 Zatim spominje se Hafiz Abdulah ef. Zahić, imam Ićhisar džamije u Bihaću,98 Hafiz Smail ef. Zahić, spominje se kao imam, koji je odabran za predsjednika JMO-e u Klisi, nedaleko od Bihaća 1924. godine. Poslije toga spominje se kao imam u džamiji Hatinac kod Bihaća, i da je darovao 650 kuna dobrovoljnog priloga za list El-Hidaje. Hafiz Bećir ef. Mulić, sin Mula Osmanov, spominje se nekoliko puta kao imam i kao član Kotarskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Bihaću.100 Hafiz Bećir ef. preselio je na Ahiret 1911. godine i ukopan je u mezaristanu nedaleko od Fethije džamije u Bihaću. Hafiz Hasan ef. Gutlić, koji je živio krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Godine 1904. postavljen je od strane Zemaljske vlade za BiH na mjesto upravitelja II narodne osnovne škole (ruždije) u Bihaću. Hafiz Ibrahim ef. Komić, spominje se kao imam u Bosanskoj Krupi i kao član kurije na Ulema medžlis 1927. godine.
Hafiz Mehmed ef. Bašagić iz Cazina, nekadašnji učenik Cazinske medrese, koji se spominje kao imam u Kamičanima na području sreza Prijedor. Pored njega tu se spominju još i hafiz Mehmed ef. Dedić, imam u Kozarcu, hafiz Hasan ef. Bajrić, imam u Ljubiji. Zatim, hafiz Salih ef. Mustedanagić, imam u Kulen Vakufu, na području sreza Bosanski Petrovac, hafiz Halil ef. Sarajlić imam na području sreza Prnjavor i hafiz Ali ef. Hodžić, imam u Donjem Kamengradu na području sreza Sanski Most.
Hafiz Muhamed ef. Muhamedagić koji se spominje prvo 1935. godine kao imam Ićhisar džamije u Bihaću,104 a kasnije se onda spominje kao imam u Bosanskoj Otoci, pokraj Bosanske Krupe. Naime, Naib za I.V.Z. u Sarajevu je rješenjem od 14. jula 1937. godine odobrio da Muhamedagić hfz. Muhamed ef. može vršiti dužnost imama, hatiba i muallima u Otoci u krupskom srezu. Tad se spominje i hafiz Hasan ef. Crljenak, kojem naib za I.V.Z. odobrava da može vršiti dužnost imama, hatiba i II muallima mekteba u Bos. Krupi.105 Hafiz Mustafa Hasanović iz Krupe i hafiz Ali Čaušević iz Bosanske Otoke, koji se spominju u Bosansko-hercegovačkom glasniku 1906. godine, kao darivaoci dobrovoljnih priloga za gradnju željeznice u kotaru krupskom.106 Pored, već ranije pomenutog hafiza Ibrahima ef. Redžića, koji je bio kadija u Cazinu, kao hafizi koji su bili šerijatske sudije u Cazinu spominju se i hafiz Smail Hatipović, koji se spominje kao šerijatski sudija u Cazinu 1886. godine107 i hafiz Mustafe ef. Hadžić, koji se spominje kao šerijatski sudac u Cazinu 1895. godine.
Sporadično se spominje još nekoliko hafiza sa područja Krajine koji su bili na određenoj službi, kao imami, muallimi ili šerijatske sudije izvan Krajine. Tako primjerice u članku „Pamćenje Kur ‘ana napamet (hifz) (Hafizi u Sarajevu od 1878. do danas)“, koji je napisao H. Mehmed Handžić u listu „El-Hidaje“ navodi: hadži hafiza Ibrahima ef. Delalića iz Cazina, koji je bio imam u Hadže Sinanovoj džamiji u Goloderici, zatim hafiza Hasana ef. Šabića iz Sanskog Mosta, domobranskog dušobrižnika u miru, koji je živio u Sarajevu. Pored njih navodi da su zabilježeni u Tridesetogodišnjem izvještaju Šeriatske sudačke škole do 1917. godine učenici koji su bili hafizi: Husejn hfz. Ćehaić iz Bihaća, Sulejman hfz. Malkić iz Bihaća i Abdulah hfz. Lasić iz Sanskog Mosta ( Handžić, 1942: 193-204).
Pošto se ovaj rad prvenstveno bavi tradicijom učenja hifza u Bihaću, Bužimu, Bosanskoj Krupi, Cazinu i Velikoj Kladuši, spomenut će se i nekoliko hafiza koji su živjeli i radili u drugim gradovima i općinama Krajine, jer hafiza je naravno bilo i u Bosanskom Petrovcu, Ključu i Sanskom Mostu. U Bosanskom glasniku 1914. godine spominju se kao članovi Vakufsko-mearifskog sabora hafiz Husejn ef. Kobinović iz Ključa i hafiz Rasim ef. Rezaković iz Bosanskog Petrovca. Zatim, hafiz Asim ef. Zubčević, koji se spominje kao predstavnik Povjereništva udruženja Ilmije iz Bosanskog Petrovca i hafiz Hasan ef. Mekić, koji je bio sekretar Povjereništva udruženja Ilmije u Sanskom Mostu.110 Hafiz Mehmed ef. Babić, koji se spominje kao jedan od članova Gajreta u Sanskom Mostu 1906. godine.
Hafiz Osman ef. Ćejvan, bio džematski imam u Ključu, koji je rješenjem Naiba za I.V.Z. u Sarajevu od 04. septembra 1937. godine unaprijeđen iz sedmog u osmi stepen osnovne plaće, prve grupe treće kategorije. Hafiz Mehmed ef. Zahirović iz Zgona kod Ključa, nekad stalni vjeroučitelj u Banja Luci, potpisnik Rezolucije bošnjačkih muslimana 1941., kasnije banjalučki muftija, kojem je Kraljevska banska uprava 10. maja 1937. godine odobrila da može vršiti dužnost vjeroučitelja Državne ženske građanske škole u Banja Luci.112 Hafiz Ajni ef. Buštalić, šerijatski sudija u Sanskom Mostu, koji je imenovan za povjerenika Gajreta 27. marta 1903. godine i vršio je tu dužnost sve do 23. juna 1904. godine. Hafiz Hasan ef. Kapić, imam u Starom Majdanu, kod Sanskog Mosta, koji se spominje kao član kotarske vakufske komisije u Sanskom Mostu 1899. godine. Tad se spominje i hafiz Mustafa ef. Hadžić, šerijatski sudija u Bosanskom Petrovcu kao predsjednik kotarske vakufske komisije u Bosanskom Petrovcu.115 Hafiz Hasan Hadži Efendić, koji se spominje kao kadija u Sanskom Mostu 1885. godine.
Zanimljivo je da se u dokumentaciji spominju i Bešir ef. Redžić, Šerif ef. Salkić, Ali ef. Muminović, Hasan ef. Dizdarević i drugi. Navedena imena javljaju se sa slovom h ispred imena. U ovom radu nije se išlo u dalju provjeru, jer je ovo h moglo da bude i skraćenica od hadži. Ovaj podatak spomenut je s namjerom da se budućim istraživačima ukaže na to da je građa o hafizima u Bosanskoj Krajini neistražena. Ovaj rad prvenstveno se bavi tradicijom učenja hifza u Bihaću i Cazinskoj krajini. Hafiza je, naravno, bilo i u drugim gradovima, kao npr., u Ključu, Bosanskom Petrovcu, Prijedoru i Kozarcu.
Aktivne Škole Kur’ana u Bosanskoj krajini
Trenutno pri svakom medžilisu na prostoru Muftijstva bihaćkog djeluju škole Kur’ana koje vode hafizi imami. Riječ je o jednom od novih projekata Islamske zajednice i zasad je rano da se daju o ocjene o ovim centrima za memorisanje Kur’ana.
Prema zvaničnim izvještajima na prostoru Bihaćkog muftijstva danas ima više od pedeset hafiza.117 Naravno, tu se misli i na hafize koji su kao imami došli s prostora drugih muftijstava, ali i na hafize koji su rođeni u Krajini, a trenutno obavljaju imamski ili neki drugi posao izvan Krajine. Podatak o broju hafiza svakako je ohrabrujući.
U Cazinskoj medresi, od njenog reaktiviranja 1993. godine, jedna od najaktivnih sekcija je Sekcija hifza Kur’ana. Uprava Medrese je, iz sredstava koja su prikupljena donacijama, kupila kuću koju sada koristi za potrebe Škole Kur’ana. Svečano otvaranje prostorija Škole Kur’ana, koja je smještena u dvorištu nove zgrade Medrese, obavljeno je 8. decembra 2023. godine. Otvorili su je reisul-ulema Husein-ef. Kavazović i vakif Fikret Makić.
Do sada je Cazinske medresa dala 30 hafiza. Neki od njih završili su hifz po okončanju školovanja ili u toku obavljanja imamske službe. Značajno je spomenuti i to da su odmah nakon otvaranja Škole Kur’ana upriličene i dvije hafiske dove Davudu Puškaru, najmlađem hafizu u Bosni i Hercegovini ( 12 godina) i Emiru Osmanagiću, učeniku četvrtog razreda Medrese.
U medresi su trenutno angažovana tri muhaffiza: hafizi Suad i Rifet Šahinović i Elmir Mehmedović. Aktualni bihaćki muftija hafiz Mehmed-ef. Kudić do 2019. godine bio je profesor u Cazinskoj medresi i kao muhaffiz je izveo nekoliko hafiza.
Nadamo se da će ovaj trend, kada je riječ o novim hafizima, u Cazinskoj medresi ići uzlaznom putanjom.
Izazovi i perspektive učenja hifza
Budući da je nastupilo vrijeme koji mnogi nazivaju zlatnim dobom hifza u Bosni i Hercegovini, u budućnosti bi trebalo obratiti pažnju i na izazove koji stoje pred ovom lijepom tradicijom. U narednim redovima slijede i neka promišljanja u vezi s perspektivama učenja Kur’ana napamet:
- Treba ciljano birati učenike srednjih škola koji imaju dobru osnovu za učenje hifza. Medrese i dalje ostaju glavni oslonac u odabiru budućih hafiza, ali i tu treba, na početku školovanja, prepoznavati nadarene učenike koji imaju dobre predispozicije da do kraja školovanja u medresi steknu diplomu hafiza Kur’ana.
- U toku učenja Kur’ana napamet polaznicima treba skretati pažnju na dvije dimenzije hifza: tahfiz (učenje i memorisanje novih stranica) i tehaffuz, kontemplativno i proživljujuće učenje Kur’ana napamet. Tahfiz općenito znači učenje Kur’ana napamet i obuhvata čitav sistem učenje hifza. Tahaffuz se mora iznova otkrivati kod svakog pojedinca jer je to stalno podsjećanje i razvijanje svijesti o jednoj dimenziji duhovnosti koja na najintimniji način teži da dosegne duhovne visine i Božiju blizinu u svakoj vrsti ibadeta, pa i ibadeta tahfiza.
- Treba organizirati simpozije i naučne konferencije na kojima bi se dala i naučna valorizacija hifza.
- Jednom godišnje organizirati sastanak svih hafiza u Bosni i Hercegovini na kojem bi se stalno skretala pažnja na proces tahaffuza. Na tom sastanku razmjenjivala bi se međusobna iskustva muhaffiza, davale smjernice kako unaprijediti tradiciju hifza, ali bi se, istovremeno, hafizima u Bosni i Hercegovini, kojih je trenutno više od šest stotina, ukazalo i posebno poštovanje. Taj sastanak trebalo bi da upriliči Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajdnice u Bosni i Hercegovini.
- Zbog velikog broja kandidata iz cijele Bosne i Hercegovine trebalo bi propitati i mogućnost decentralizacije polaganja hifza. Naravno, ovdje treba imati na umu da je Rijaset Islamske zajednice naš vjerski centar i da, na kraju, on mora potvrditi i valorizirati hifz svakog kandidata. Te modalitete treba dobro istražiti.
- Teško je naći mjeru između počasti i pravičnosti (velike časti mogu biti jedan vid za podsticanja nadmenosti kod svakog, pa i kod hafiza. Ipak, zbog težine i značaja hafiske diplome (samog procesa sticanja titule hafizu-l Kur’an, ali i nošenja kroz život) iznaći mogućnost da na svakom nivou, u kadroviranju kroz sve nivoe Islamske zajednice, hafiska diploma ima određenu težinu.
Zaključna razmatranja
U Bosanskoj krajini hifzu Časnog Kur’ana pridavala se velika pažnja. Od dolaska Islama u Bosnu i Hercegovinu uvijek je bio lijepi broj hafiza, iako je izučavanje hifza bila privatna stvar pojedinca, odnosno to nije bio obligatan predmet u medresama. Nije bilo skoro ni jedne kasabe, a da nije bilo nekog hafiza. Hifz se u ovom dijelu BiH redovno prakticirao i njegovao, isto kao i u drugim dijelovima BiH. Kur’an se izučavao i učio napamet skoro u svim mjestima. Svi hafizi o kojima je bilo riječi bili su vjerski službenici, odnosno imami, muallimi, hatibi, muderrisi, šerijatske sudije, vaizi, muftije i članovi Ulema medžlisa. O tome svjedoče nišani na kojima jasno piše hafizu-l Kur’an, ali i svjedočenja starijih džematlija i posebno, neistražena arhivska građa.
Poslije Prvog svjetskog rata počele su se mijenjati životne prilike na području Bihaća i Cazinske krajine, odnosno prestaje sa radom Cazinska medresa, a još ranije prestale su sa radom bihaćke medrese izuzev Bihaćke okružne medrese, koja je započela sa radom nakon Prvog svjetskog rata, pa je i broj hafiza iz dana u dan opadao. Cazinska medresa je u svom radu do zatvaranja 1920. godine imala hafize i među učenicima i među muderrisima. Poratne prilike nakon Drugog svjetskog rata ostavile su još veću prazninu u redovima hafiza. Bihać i Cazinska krajina po tome nisu bili izuzetak. Mnogi su hafizi umrli ili izignuli, a nisu se javljali novi hafizi. Imajući u vidu broj danas živih hafiza, kao i infrastruktura koja je na raspolaganju budućim hafizima i njihovim muhaffizima, između ostalog i škole Kur’ana, može se slobodno kazati da je učenje hifza u Bosanskoj krajini na zavidnom nivou.
IZVORI
- Arhiv GHB, ZI-2-211/1929. i ZI-3-327/1951.
- JU Arhiv USK, KVMPCA-Š-1-3/1903. KVMPCA-Š-1-1/1906. KVMPCA-Š-1-2/1909, KVMPCA-OG-1-25/1910, KVMPCA-Š-1-12/1910, KVMPCA-OG-1-8/1911, KVMPCA-Š-1-12/1911, KVMPCA-Š-1-30/1914.
- JU Arhiv USK, KŠSC-SS-705/1895.
- JU Arhiv USK, ZD-KVMPCA-CM/1910, ZD-KVMPCA-CM/1911, ZD-KVMPCA-CM/1913, ZD-KVMPCA-CM/1915, ZD-KVMPCA-CM/1916, ZD-KVMPCA-CM/1916/17, ZD-KVMPCA-CM/1919/21, ZD-KVMPCA-CM/1921, ZD-KVMPCA-CM/1925, ZD-KVMPC-OPG/1921, ZD-KVMPC-OPG/1923, ZD-KVMPCA-OPG/1927, ZD-KVMPCA-OPG/1931, ZD-KVMPC-OPG/1943, ZD-KVMPCA-IM/1910, ZD-KVMPCA-IM/1911, ZD-KVMPCA-IM/1913, ZD-KVMPCA-IM/1916, ZD-KVMPCA-IM/1917, ZD-KVMPCA-IM/1919, ZD-KVMPCA-IM/1920, ZD-KVMPCA-IM/1922, ZD-KVMPCA-M/1902, ZD-KVMPCA-M/1911, ZD-KVMPCA-M/1913, ZD-KVMPCA-M/1914, ZD-KVMPCA-M/1919, ZD-KVMPCA-M/1921, ZD-KVMPCA-M/1922, ZD-KVMPCA-M/1931, ZD-KVMPCA-M/1943, ZD-KVMPCA-F/1910, ZD-KVMPCA-F/1914, ZD-KVMPCA-F/1915, ZD-KVMPCA-F/1917, ZD-KVMPCA-SIK/1911, ZD-KVMPCA-SIK/1914, ZD-KVMPBI-M/1914, ZD-KVMPBI-F/1914, i ZD-KVMPBI-F/1917.
LITERATURA
- Alibegović, Esadbeg, “Sjećanje na rahm. Abdullaha ef. Čauševića”, Glasnik VIS-a u SFRJ, XXXV, br. 7-8, Sarajevo, 1972.
- A.H. „Naši merhumi“, Glasnik VIS-a u FNRJ, VI, br. 3-4, Sarajevo 1955.
- Bajrić, Mumin, “Cazinska medresa (Uz četristogodišnjicu dolaska islama u cazinsku Krajinu)ˮ, Islamska misao, I, br. 7, Sarajevo, 1979.
- Bajrić, Mumin „Merhum Hadži Muhamed Pozderac“, Glasnik VIS-a u SFRJ, XXVII, Sarajevo, 1964.
- Bajrić, Mumin, „Merhum hafiz Hasan ef. Bećirević“, Glasnik VIS-a u SFRJ, XXVIII, br. 7-8, Sarajevo, 1965.
- Bašić, Kemal, „Abdulah Sofić i njegovo djelo Tuhfetus-sibjan ve-l-ihvan fi kava’idi-l-imanˮ, Glasnik IZ, LXXI, br. 5-6, Sarajevo, 2009.
- “Biografija Hafiz Abdulah ef. Čaušević”, Glasnik VIS-a u FNRJ, XI, Sarajevo, 1960.
- Bećirović, Denis, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme avnojevske Jugoslavije (1945. – 1953.), topograf, Zagreb – Sarajevo, 2012.
- Bešlagić, Imšir, „Manifestacije vjerskog života, Slatina – Cazin“, Glasnik VIS-a u SFRJ, XXX, br. 7-8, Sarajevo, 1967.
- Borić Omer, “Naši dopisi“, Naša pravda, I, br. 25, Sarajevo, 1921.
- Borić, Omer “O reformi naše početne vjerske nastaveˮ, Novi Behar, IX, br. 22-23, Sarajevo, 1935/36,
- Borić, Omer „Još o reformi naše početne vjerske nastaveˮ, Novi Behar, X, br. 6-9, Sarajevo, 1936/37,
- Borić Omer, „Da li će nastati komplikacije oko izdavanja ilmi haberaˮ Islamski svijet, IV, br. 149, Sarajevo, 1935.
- Bušatlić, Ismet, Bihaćke muftije i njihov značaj u Cazinskoj krajini, Bošnjačka pismohrana, Zbornik, Cazinske krajine u XX stoljeću, Zagreb, 2011.
- “Cazin”, Bosnischer Bote, Bosanski glasnik za 1905., IX, Sarajevo, 1905.
- “Cazin”Bosnischer Bote, Bosanski glasnik za 1917., XXI, Sarajevo, 1917.
- “Cazin za ratne dobrotvorne svrhe“, Sarajevski list, XL, br. 219, Sarajevo, 1917.
- Čaušević, Abdullah, “Iz Kumanova je otišlo 17 hadžija na Kjabu”, Naša Domovina, II, br. 12, Sarajevo, 1937.
- Čaušević, Abdullah, “U Južnoj Srbiji muslimani osnivaju dobrotvorna i kulturna društva”, Naša Domovina, II, br. 13, Sarajevo, 1937.
- Čaušević, Abdullah, “Potrebno je da ilmija sarađuje sa našom omladinom”, Islamski Glas, II, br. 23, Sarajevo, 1936.
- Čaušević, Abdullah, “Još malo o muslimanima sreza cazinskog”, Islamski Svijet, II, br. 63, Sarajevo, 1933.
- “Članovi kotarskih vakufskih povjerenstava”, Bosanski Glasnik, Bosnischer Bote, 12, Sarajevo 1908.
- “Darovi sirotištu”, Vakat, I, br. 15, Sarajevo, 1914.
- Dervišević, Abdulah, „Poznavali smo se od školskog uzrasta“ Glasnik VIS-a u SFRJ, XXXVIII, br. 3-4, 1975.
- “Dobrovoljni prilozi za list iz Bihaća“, El-Hidaje, VII, br. 4.-5, 1943.
- “Domaće vijesti, Iz učiteljstva”, Bošnjak, I, br. 17, Sarajevo, 1891.
- Duranović, Elvir, Tragom stare fotografije – Muderis i učenici Medrese u Cazinu 1905. godine, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Gazi Husrevbegova biblioteka u Sarajevu, Sarajevo, 2023.
- Fazlić, Fadil, Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih 150 godina, FIN i El-Kalem, Sarajevo, 2006.
- „Gajret“, Bošnjak, XIII, br. 15, Sarajevo, 1903.
- “Gajretova II skupština”, Behar, V, br. 5, Sarajevo, 1904.
- „Gajretova skupština“, Behar, VI, br. 6, Sarajevo, 1905.
- Hadžibajrić, F., “Merhum hadži hafiz Mustafa Fatin ef. Kulenović”, El-Hidaje, VIII, br. 7-8, Sarajevo, 1945.
- H. Handžić, Mehmed, “Pamćenje Kur ‘ana napamet (hifz) (Hafizi u Sarajevu od 1878. do danas)“, El-Hidaje, V, br. 8-10, 1942.
- Handžić, Mehmed, „Povodom četiristagodišnjice Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevuˮ, Narodna uzdanica, Kalendar za 1937/1355-1356, br. V, Sarajevo, 1936.
- Hfz. Zahirović, Mehmed, „Otvorenje novosagrađene džamije u Golubovićima – Velika Kladuša“, Glasnik VIS-a u SFRJ, XXXI, br. 9-10, Sarajevo, 1968.
- Imširović, Ibrahim, “Merhum hafiz Sulejman ef. Kulenović”, Glasnik VIS-a u FNRJ, VIII, br. 7-9, Sarajevo, 1957.
- “Iskaz svih protokoliranih firmi u Bosni-Hercegovini po uredovnim objavama”, Bosnischer Bote, Bosanski glasnik za 1918., XXII, Sarajevo, 1918.
- „Iz vakufskog saboraˮ, Biser, III, br. 3 i 4, Sarajevo, 1918.
- Jahić, Adnan, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918. – 1941.), Biblioteka Bosana, Zagreb, 2010.
- “Javne potvrde-darovi“, Gajret, VI, br. 6 i 7, Sarajevo, 1913.
- “Liga hiljade (nastavak)“, Gajret, III, br. 6, Sarajevo 1910.
- Ljubović, Enver, Historijski i kulturološki identitet Cazina i Cazinske krajine do 1918: historija i kultura Cazina i Cazinske krajine i neka prezimena, Kulturni centar, Cazin, 2018.
- „Kao članovi utemeljitelji upisaše se u „Gajret“ slijedeća gospoda, Cazin“„Behar“, III, br. 24. Sarajevo, 1903.
- Kulenović, Muhamed, „Još je hafiza Kulenovića“, Preporod, XX, br.21/461, Sarajevo, 1989.
- “Kotarske vakufske komisije”, Bošnjak kalendar za 1899, XVII, Sarajevo, 1899.
- „Kotarski ured Cazin“, Bošnjak kalendar za 1886, IV, Sarajevo, 1886.
- „Kotarski uredi“, Bošnjak kalendar za 1885, III, Sarajevo, 1885.
- Mašić, Mehmed, Bihaćke medrese, NIP „UNSKO-SANSKE NOVINE“, Bihać, 1998.
- Mašić, Mehmed, „Merhum Muhamed ef. Redžepagić“, Preporod, XXIX, br. 15/664, Sarajevo, Rijaset Islamske zajednice u BiH, 1999.
- Mehić, Ubjed, “Merhum Hasan ef. Redžepagić”, Osvit, III, br. 123, Sarajevo, 1944.
- Mehmedović, Ahmed, “Krvavi abdest”, Muallim, br. 19, Sarajevo, 1994.
- Moranjkić hafiz, Mahmud “Prestalo je da kuca još jedno ljudsko srce”, Glasnik VIS-a u SFRJ, XXXIX, br. 3, 1976.
- Mujagić Ubejd, “Merhum hafiz Uzejr ef. Džinić “, Glasnik VIS-a u FNRJ, V, br. 1-3, Sarajevo, 1954.
- Mujagić, Ubjed, “Proslavljena je nova hidžretska 1383. godina u Pećigradu”, Glasnik VIS-a u FNRJ, XXVI, br. 11-12, Sarajevo, 1963.
- “Novi Vakufsko-mearifski Sabor i kurija za Ulema medžlis”, Pravda, VII, br. 108, Sarajevo, 1927.
- „Novosti iz Cazina, Posveta munare“, Jugoslavenski list, VIII, br. 256, Sarajevo, 1925.
- “Odobrenja” Glasnik IVZ-e Kraljevine Jugoslavije, IV, br. 12, Sarajevo, 1936.
- “Odobrenja namještenika”, Glasnik IVZ-e Kraljevine Jugoslavije, IV, br. 7, Sarajevo, 1936.
- Pašalić, Muharemaga, Omerbeg Biščević, „Iskazi IV. Dobrovoljnih priloga za gradnju „Hižazke Hamidije“ (željeznice) u kotaru Krupskom“, Bosansko-Hercegovački Glasnik, I, br. 12, Sarajevo, 1906.
- „Popis članova“, Kalendar „Gajret“ 1324. godina po hidžretu, I, Sarajevo, 1906.
- “Popis članova”, Kalendar “Gajret” 1324. godina po hidžretu, I, Sarajevo, 1906.
- “Postavljanja i premještaji“, Glasnik VSIVZ-e Kraljevine Jugoslavije, II, br. 10, Beograd, 1936.
- “Postavljanja i premještaji” Glasnik VSIVZ-e Kraljevine Jugoslavije, III, br. 2, Beograd, 1935.
- “Postavljanja i premještaji”, Glasnik VSIVZ-e Kraljevine Jugoslavije, III, br. 6. Beograd, 1935.
- “Premještaji”, Glasnik VIS-a u FNRJ, I, br. 4-7, Sarajevo 1950.
- “Prevođenje i razvrstavanje po Pragmatici džematskih imama i pomoćnika na području Ulema-medžlisa u Sarajevu”, Glasnik VSIVZ Kraljevine Jugoslavije, IV, br. 2-3, Beograd, 1936.
- „Rad sreskog odbora udruženja Ilmije u NR Bosni i Hercegovini“, Glasnik VIS-a u FNRJ, IV, br. 8-11, Sarajevo, 1953.
- “Rješenja Kraljevskih banskih uprava, postavljanja, premještaji, unapređenja, raspoloženja i penzionisanja službenika I.V.Z. na području Ulema-medžlisa u Sarajevu”, Glasnik IVZ-e Kraljevine Jugoslavije, V, br. 9, Sarajevo,1937.
- “Rješenja Kraljevskih banskih uprava, postavljanja, odobrenja, unapređenja, premještaji i ostavke službenika I.V.Z. na području Ulema-medžlisa u Sarajevu”, Glasnik IVZ-e Kraljevine Jugoslavije, V, br. 11, Sarajevo, 1937.
- Sd., “Merhum Mustafa ef. Mujakić”, Islamski svijet, IV, br. 161, Sarajevo, 1935.
- “Skupština JMO u Klisi”, Pravda, VI, br. 276, Sarajevo, 1924.
- Smlatić, Sulejman, “Medresa u Cazinu (njen rad kroz 50 godina)”, El-Hidaje, V, br. 1, Sarajevo 1941/42.
- Sultanović, Adis, „Vjerskoprosvjetne prilike u imamatu Cazin po završetku Drugog svjetskog rata“, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovni, LXXXIII, br. 1-2, Sarajevo, 2021.
- Traljić, M. “Merhum Hasan ef. Redžepagić”, El-Hidaje, VIII, br. 4-5, Sarajevo, 1944.
- Traljić, Mahmut, “Mehmed Ali ef. Ćerimović” Glasnik VIS-a u SFRJ, XL, br. 6, 1977.
- Vejselović, H. Bećir, “Merhum H. Abdullah ef. Čaušević”, Glasnik VIS-a u SFRJ, XXXV, br. 5-6, Sarajevo, 1972.
- „Za vakufsko-prosvjetne stvari“, Bosanski glasnik Bosnischer Bote, XVIII, Sarajevo, 1914.
- “Zapisnik skupštine musl. muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu, sastavljen 11. septembra 1909. u prostorijama begova mekteba u Sarajevu” Bošnjak, XIX, br. 37, Sarajevo 1909.