06 jun Tumačenja Kur’ana kroz vrijeme – hafiz prof. dr. Rifet Šahinović

Otkako je Kur’an spušten na Zemlju, postavlja se pitanje šta je sve Allah, dž. š., njime htio poručiti ljudskoj civilizaciji. Poslije Poslanikove smrti na muslimansku zajednicu je prešla odgovornost da tumači i primjenjuje značenja Kur’ana. Kada je Ebu Bekr citirao 144. ajet sure Ali Imran povodom smrti Poslanika, a. s., bilo je to, ustvari, prvo tumačenje Kur’ana u praksi. Ovo je prvi put da se Kur’an trebao tumačiti i primijeniti, a da se pritom nije moglo osloniti na Poslanika, a. s., kao prvog tumača Božije riječi. Od tada do danas se postavljaju pitanja: Ko ima pravo tumačiti Kur’an? Koja tumačenja Kur’ana su legitimna i prihvatljiva? Kako se tumači Kur’an?

Izazov kur'anske poruke

Ovdje naglašavamo da su nepokolebljivi stavovi komentatora iz prvog stoljeća islama trasirali put svim budućim tumačenjima Kur’ana. Naravno, u vremenu prvih komentatora ne postoje neka posebna hermeneutička pravila kada je posrijedi tumačenje Kur’ana. To je sasvim razumljivo kada znamo da su u tom periodu još bili živi ljudi koji su slušali izravno Poslanika, a. s., (ashabi) pa je i sjećanje na Poslanikovo tumačenje Kur’ana bilo svježe. Sljedeći primjer potvrđuje naše uvodne napomene ali i zorno pokazuje kako se Kur’anu kao Božijoj riječi treba prilaziti. Naime, Ebu Zerr – poznati i ugledni ashab – bio je sklon asketskom životu. Došao  u Siriju i propovijedao da ni pojedinci, ni država ne smiju gomilati bogatstvo. Svoj stav je temeljio na ajetu: … Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu – navijesti bolnu kaznu (Tevba, 34). Svoje tumačenjsko razumijevanje ovog ajeta Ebu Zerr je temeljio na vlastitom uvidu ondašnje društvene scene: muslimanski prvaci u Siriji živjeli su luksuznim životom i gomilali veliko bogatstvo u državnim riznicama. Međutim, ashab Muavija – koji je bio na vlasti u tom momentu – pobijao je Ebu Zerrovo mišljenje govoreći: “Nije ovaj ajet za nas, već za sljedbenike Knjige.” Ovdje dolazimo do dva dijametralno suprotstavljena stava o mogućim značenjima jednog ajeta, i to od strane dva istaknuta ashaba. Zanimljivo je da se ovo desilo neposredno nakon Poslanikove smrti kada su još svježa sjećanja na Poslanika, a. s. Ovaj primjer ilustrativno pokazuje kako se Kur’anu može prići s više strana u razumijevanju njegove poruke s vrlo različitim stavovima. Ponekad su takvi stavovi sasvim legitimni a ponekad su odudarali od osnovnog toka muslimanskog mišljenja. U povijesti tumačenja Kur’ana postojali su, a i danas postoje, komentari Kur’ana s vrlo divergentnim značenjima, koji su ostavljali ponekad vrlo teške ožiljke u muslimanskom mišljenju. Cilj ovog teksta nije da se bavimo tim pitanjima. Vratimo se navedenom primjeru. Zaista je Ebu Zerr citirao samo drugi dio 34. ajeta sure Tevba jer prvi dio govori o svećenicima i monasima, koji na nedozvoljen način prisvajaju tuđu imovinu. Ajet u cijelosti glasi: O, vi koji vjerujete, uistinu, mnogi svećenici i monasi zaludu troše imovinu drugih ljudi i odbijaju od Božijega puta. Onima koji gomilaju zlato i srebro u riznicama i ne troše to na Božijem putu, navijesti bolnu patnju! Ebu Zerr je odgovorio Muaviji da se navedeni ajet iz sure Tevba odnosi “i na nas, i na njih“. On je i dalje vjerovao da je osuda gomilanja bogatstva glavna poruka ovoga ajeta. Ovaj slučaj, koji navodi Buharija svojoj zbirci hadisa (Tefsir, 4660), vrlo je indikativan za promišljanje o djelokrugu kur’anskih iskaza. Pred komentatora Kur’ana, ali i svakog recipijenta, nameće se pitanje koliko je značenje jednog dijela Kur’ana limitirano drugim, tj. (pre)ostalim dijelom, npr. istog ajeta ili pak odlomka. Ovo je prva poruka pred kojom se nalazi svaki komentator Kur’ana. Ebu Zerr, kao žestoki oponent emevijskoj vlasti sa svojim tumačenjima Kur’ana, bio je nadahnuće svima onima koji su se borili za promjene u muslimanskoj povijesti. Ovdje nadoilazi nekoliko poruka – muslimani trebaju biti vrlo oprezni kod sagledavanja vlastitog mišljenja, pa i onoga koji dotiče Kur’an; muslimani ne mogu romantičarski gledati na svaki protest u povijesti, a pogotovo ne mogu sagledavati te proteste kroz sadašnje životne okolnosti. Ovo je vrlo važno pogotovo zato što znamo da je Ebu Zerr bio inspiracija i nekim muslimanskim ljevičarskim, pa i posve ekstremnim grupama, poput haridžija, naprimjer. Slučaj Ebu Zerra i Muavije je vrlo poučan kad je riječ o komentarima Kur’ana. Komentator Kur’ana mora biti krajnje oprezan u tvrdnji da je shvatio pravo značenje Kur’ana. Isto pravilo se odnosi i na svakog muslimana koji želi razumjeti Kur’an. Koliko bi muslimanski svijet bio bolji i sretniji u današnjem vremenu kada bi se samo prestao izjašnjavati o prednosti nad ostalima, pa i po pitanju tumačenja Kur’ana. Snažniji bi bio u svakom pogledu kada bi počeo ponizno i ozbiljno slušati dragoga Boga. U većini klasičnih komentara Kur’ana nailazimo na ponizno priznanje komentatora: Ve Allahu ea’lemu (A Allah zna najbolje). Ova pobožna rečenica, redovno navedena na kraju klasičnih komentara Kur’ana, potvrda je komentatorovoga potpunog pouzdanja u moć Boga, da ga On vodi ka pravom razumijevanju. Implikacije komentara Kur’ana u slučaju Ebu Zerra i Muavije pokazuje još jednu dimenziju tumačenja a to je – uslovno rečeno – ona politička dimenzija. Stoga, sva tumačenja, pa i ona suprotstavljenih značenja, imaju praktične posljedice u realnom svijetu. Ebu Zerr nije političar, ali je i harizmatični govornik i moralni autoritet među muslimanima. Njegova tumačenja su uticajna i ona – prije svega – mijenjaju Muavijinu političku filozofiju vladanja. Muavija, s druge strane, zamjera Ebu Zerru što mu osporava legitimitet da definira politiku u datom momentu. Ovaj primjer nameće jednostavan zaključak: svakoj vlasti smeta da bilo ko narušava javni red, pa makar i svojim komentarima Kur’ana. Ebu Zerr je selektivno citirao Kur’an, a Muavija je uzimao širi kontekst. Ovo nam je pouzdan pokazatelj s koliko opreznosti mora komentator prići tekstu Kur’ana. U tom kontekstu dolazimo do još jednog zaključka: pobornici svih tumačenja nastoje da Kur’an podupire njihove stavove, a oni sami (oslanjajući se na Kur’an) tvrde da podupiru Kur’an. Ovo je posebno vidljivo u novijim komentarima Kur’ana u kojima čitamo samouvjerene stavove komentatora da su upravo oni svojim umijećem dosegnuli nova značenja, koja niko i nikada nije imao ni u primislima. Prilikom svakog tumačenja Kur’ana ostaje trajna zapitanost: kako jedan musliman može biti siguran da je shvatio pravo značenje Kur’ana, a da nije nametnuo vlastito mišljenje tekstu Kur’ana? Pa i muslimani na prostorima Balkana u svom egzistencijalno-duhovnom stasavanju bili su pred istim izazovima prilikom tumačenja i razumijevanja Božije riječi. To ponajbolje možemo pratiti kroz naše odgojno-obrazovne institucije u kojima se izučavao tefsir gdje se Kur’anu vrlo ozbiljno prilazilo. Isto tako, specifičnost i unikatnost naših mukabela u mjesecu ramazanu (koje hafizi uče napamet), te njihova požrtvovanost i krajnja ozbiljnost u pamćenju Kur’ana (naši hafizi spadaju u red najjačih hafiza diljem muslimanskog svijeta upravo zbog te institucionalne i pojedinačne ozbiljnosti) sve to ponajbolje ukazuju na svu posvećenost ovdašnjeg naroda Božijoj riječi.

Tefsir i te’vil Kur’ana

Tefsir Kur’ana je tumačenje koje je bazirano na ustanovljenom znanju, jasnim principima kojih se treba pridržavati svaki komentator. Prema tome, u tefsiru nema prostora za znanstvena nagađanja, pretpostavljanja ili neutemeljena interpretiranja. Stoga tefsir (ar. gl. fessere: “otkriti“, “pronaći“, “objelodaniti“) pretpostavlja opširna tumačenja, objašnjavanja i interpretiranja onih kazivanja koja se pojavljuju u Kur’anu, kao i spoznavanje njegovih neobičnih riječi i izraza. Bitno je da interpretiranje svetog teksta poprati posjedovanje adekvatnog znanja samog komentatora. Tefsir Kur’ana je egzaktna nauka koja podrazumijeva stručnjake. Zašto? Postoje neke teške riječi u Kur’anu, koje su teško razumljive za sve komentatore Kur’ana. Kako da ih razumije čovjek koji nije upućen u mnoge nauke. Ovo naglašavamo imajući pritom na umu da su i klasični komentatori (npr. Taberi u svom tefsiru) smatrali da se teško razumljivi pojmovi i riječi u Kur’anu dijele na četiri vrste: – riječi čija su značenja poznata samo Bogu, dž. š. (npr. nepovezana slova koja se pojavljuju na početku nekih sura, poznata kao el-huruf el-mukatta’at, zatim informacije o Danu ponovnog oživljavanja, budućim danima i događajima…); – riječi čije tumačenje može dati samo Poslanik, a. s., bilo usmeno bilo praktično (npr. pravna pitanja o nasljedstvu); – riječi čije objašnjenje mogu dati ljudi koji su usvojili različite aspekte arapskog jezika; – riječi čije tumačenje mogu pružiti obrazovani ljudi, ljudi koji znaju lingvističke znanosti arapskog jezika, posjeduju znanje pravnih nauka te različitih varijanti čitanja Kur’ana, znanje o povodima Objave, poznaju derogirajuće i derogirane ajete… U tefsir kao egzaktnu nauku ne možemo unositi subjektivna čitanja ili neutemeljena razumijevanja. Ovo ne znači da se interpretacija Kur’ana treba distancirati od vremena i muslimana današnjice. Prije bi se moglo reći da je stručna osposobljenost komentatora Kur’ana efektan mehanizam kojim se minimizira mogućnost grešaka i stvaranja zabune samim komentarom među muslimanima. Stručna osposobljenost je prijeko potrebna svakom komentatoru Kur’ana, u svakom vremenu. Muslimani bi danas puno lakše obitavali u svijetu ovakvom kakav jeste da su njihovi komentari ozbiljniji, da su komentatori svjesniji kada prilaze Božijoj riječi s namjerom da je drugima tumače. Dakako, ovo nikako ne znači da danas, a i kroz muslimansku povijest, nisu postojali vrlo relevantni komentari Kur’ana. Međutim, muslimani nisu izuzetak – u svim vjerskim zajednicama su se pojavljivali ti sektaški, redukcionistički pristupi svetom tekstu. Pored liberalnih stavova, koji su u mnogome utemeljeni na pretpostavkama i raznim interesima, tefsir ipak traži stručnost uronjenu u znanje te etički i moralni integritet samog komentatora. Ovdje dolazimo do jednog interpretativnog pravca poznatog još od najranijeg perioda tumačenja Kur’ana – te’vil, koji ide ka dubljem značenju teksta Kur’ana. Riječ te’vil (ar. gl. evvele: “uzrokovati da se nešto vrati“, “interpretiranje onoga što jedna stvar jeste ili bi/je mogla da bude“) se spominje 13 puta u Kur’anu. Ovaj termin bi mogao značiti i posljednji učinak neke stvari (Ali Imran, 7; ’Araf, 53). Stoga te’vil uključuje, ali i nadilazi tefsirska tumačenja težeći ka dokučivanju konačnih značenja stvari (el-’akibet el-’umur). Sjetimo se samo Poslanikove dove kada moli Boga da Ibn Abbasa bude izvrstan poznavalac te’vila: “Allahumme fekkihhu fid-din ve allimhut-te’vil“. Taberi čak u nazivu svog tefsira koristi riječ te’vil: Džami ’ul-bejan ’an te’vili ajil-Kur’an. Dakako, ovdje nije riječ o te’vilu nekih pravaca muslimanskog mišljenja (npr. te’vil u šiizmu ili kod batinija, koji u jednome drugom značenju koriste ovaj pojam zanemarujući pritom očigledna tefsirska značenja). Od izuzetne je važnosti za muslimansko mišljenje općenito, da svojim komentatorskim znanjima pomjerimo i usmjerimo našu pažnju s vanjskog, vidljivog teksta ka oni dubljim, bezvremenskim značenjima. U tom smislu treba razumijevati i tefsir i te’vil. Pri tome, i jedan i drugi pravac moraju slijediti stroge metode, temeljiti se na jasnim kur’anskim stavcima i hadisu Poslanika, a. s. Demonstrirat ćemo to na 122. ajet sure En’am: Zar je onaj koji je bio u zabludi, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? A nevjernicima se čini lijepim to što oni rade. Za klasične mufessire dio ajeta onaj koji je bio u zabludi (dosl. mrtvac – mejjiten) odnosi se na posebne historijske ličnosti h. Omera i Ammara ibn Jasira, a stavka onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi odnosi se na Ebu Džehla. Te’vil navedenog ajeta, prema mišljenju Ibn Abbasa, kazuje da “onoga koji je bio nevjernik, Mi smo vodili i dali mu svjetlo, ustvari dali mu Časni Kur’an”. Tako Ibn Abbas izjednačava tamu s nevjerovanjem i zabludom, a oboje su posljedica neznanja i nepopustljivosti. Danas neznanje i ljudska arogantnost je ubitačna za ovu civilizaciju. Ovo je širi kontekst tumačenja koje nadilazi trenutne historijske uslovljenosti a ima svoju današnju relevantnost. Prema tome, tefsir se drži određenoga historijskog momenta, smješta kazivanja u određeni historijski kontekst. Te’vil pored toga “posadašnjuje“, tj. osavremenjuje, kur’ansku poruku, daje joj ovovremeni kontekst kako bi se njome najbolje okoristili. Taberi u svome komentaru Kur’ana ne iznosi samo tradicionalna tefsirska tumačenja, već na mnogo mjesta dodaje svoj te’vil. Ovo je posebno vidljivo na onim mjestima njegova komentara koja govore o naravi i značenju kazivanja o Iblisu, neka je Božije prokletstvo na njega. Naime, ovo kazivanje pojavljuje se na nekoliko mjesta u Kur’anu, gdje je Iblis spomenut poimenice. Jedan od njih je onaj iz sure Bekara (34. ajet): A kada rekosmo melekima: ’Poklonite se Ademu!’ – oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik. Glagol eblese znači “izgubiti nadu”, “osjećati grižnju savjesti” i “rastužiti se”. Iz toga možemo zaključiti da je Iblis (ime koje sadržava korijen gl. eblese) nazvan tako zato što je izgubio nadu u Božiju milost. On, zapravo, nakon prve neposlušnosti nije molio Boga za oprost, nego je tražio produženje roka za činjenje zla. Taberijev te’vil ovog primjera jeste da je Iblisov slučaj primjenjiv na sva stvorenja koja se ohole i ustrajavaju u neposlušnosti svome Stvoritelju. Iblis je metafora za uznosite, za one koji poriču blagoslov i naklonost Božiju prema Svojim stvorenjima. Iza odbijanja (eba) slijedi uznositost i samodostatnost (istekbere) a zatim poricanje (kefere) svakih moralnih vrijednosti čovjeka u 21. stoljeću. Reprezentativan primjer je i sljedeći ajet: (…) jer Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi (Fedžr, 13). Sa’lebi kur’ansku riječ mirsad, koja je na oblik mif’al od glagola resade, tumači u značenju “čuvati”, “paziti”, “nadgledati”, “motriti”. Te’vil ovog ajeta, prema njegovom mišljenju, izražava stalni oprez prema nemarnosti u pogledu Božijih zapovijedi i prema nehaju u pogledu Njegove darežljivosti, preporučujući budnost nad Njegovim dobročinstvom (v. Itkan). Metodom te’vila otkrivamo skrivenu zbilju stvari i pojava sa stranica Kur’ana pri čemu se pokazuje njihova iskonska priroda. Te’vil je mjesto gdje se dovršava tefsirsko objašnjenje, mjesto literarnog značenja teksta Mushafa, koji je zemaljsko ruho sveobuhvatne Božije riječi. Mushafske stranice, koje su ispunjene harfovima arapskoga jezika, preobražavaju se te’vilom u samu duhovnu istinu i dubinu teksta Kur’ana. To je krajnji cilj svakoga duhovnog i interpretativnog hodočašća kroz tekst Kur’ana. Stoga se svaki komentator / mufessir nalazi između ontološke i epistemološke razine Kur’ana. Gubljenjem odnosa s bilo kojom od ove dvije razine kur’anskog teksta gubi se mufessirov uvid u vanjsko (zahir) i unutarnje (batin) značenje teksta. A takvo tumačenje, bez uvida u zahir i batin značenje te njihov suodnos, proizvodi nedopustive spoznaje koje sa sobom nose egzistencijalne posljedice za same recipijente, spoznaje kojima se ozbiljno narušava integritet Božije riječi. Cilj ovog našeg osvrta na tumačenja Kur’ana kroz vrijeme jeste da ukažemo samo na neka komentatorska pravila o kojima treba voditi računa svako ko se odluči da nešto kaže o Božijoj riječi. Dakako, na jedan posredan način potvrđuje se i sva intelektualna raskošnost i duhovno bogatstvo u muslimanskom mišljenju kada su posrijedi komentari Kur’ana.