Džemaludin ef. Čaušević

Nakon što je diplomirao u Istanbulu, premda mu je nuđen tamo dobar položaj, reis Čaušević se vraća u Bosnu i u septembru 1903. godine imenovan je nastavnikom arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu. Potom je reis Čaušević imenovan profesorom Šerijatske sudačke škole u Sarajevu 1909. godine.

Na nagovor Hodžinske kurije, a uz opiranje austrougarske vlasti, reis Čaušević bio je 1913. godine izabran za reisu-l-ulemu. Na položaju reisu-l-uleme je ostao sve do 1930. godine, i za to vrijeme bio je neosporni duhovni vođa Bošnjaka, pokretač i učesnik njihovih brojnih akcija. Po dolasku na poziciju reisu-l-uleme započeo je sa reformom školstva. Od 1905. godine reis Čaušević je po Bosni obilazio škole želeći istražiti i ustanoviti pravo stanje u njima. Ne treba posebno ukazivati da je Čaušević ubrzo doživio veliko razočaranje. Čini se da je ta činjenica na njega posebno ostavila dubok trag i presudno opredjelila glavne tokove njegova kasnijeg reformatorskog rada u Bosni.

Uvidjevši na mnogim poljima zaostalost muslimanskog puka, koji je najčešće slabo ili nikako obrazovan, te veliki društveni i ekonomski jaz između nekolicine bogatih i velike većine siromašnih muslimanskih porodica, reis Čaušević radi na opismenjavanju običnog naroda da doprinese poboljšanju ukupnog položaja samih Bošnjaka. Prvi konkretan korak koji poduzima reis Čaušević u cilju poboljšanja života muslimana jeste reforma pisma. Znao je da mora reformisati pismo, ali isto tako je dobro znao da Bošnjaci u većini ne žele da se odreknu arapskog pisma za koje su ih vezivali sveti razlozi njihove vjere.

Da bi pisao na bosanskom jeziku, a arapskim pismom, ef. Čaušević reformira arebicu za potrebe pisanja bosanskim jezikom unoseći u nju palatale đ, nj, lj i ć, te vokale o, i, e. Tako preuređena arabica nazivana je reformirana arabica, mektebica,  i matufovača.  Na preuređenoj arebici su pisana mnoga značajna djela: Kratka historija islama, Bergilija i Tedžvid. I to je bio tek početak stvaranja emaneta koji će ostaviti za sobom.

Reis Čaušević uvidio je zaostalost Bošnjaka, koja je bila primjetna na svakom koraku u vjerskom, društveno-političkom i ekonomskom životu. Za zaostalost je krivio konzervativne krugove, koji su distancirali stanovništvo od modernih škola, od evropskih običaja, tj. stanovništo je bilo prepušteno samo sebi. Objelodanjujući svoje stavove i mišljenja po pitanju obrazovanja Čaušević je bio žestoko napadan od konzervativne islamske uleme.  Tradicionalna ulema je smatrala da se modernizacijom ruši islamska vjera, njena stroga pravila i postulati. Također, bojali su se izučavanja “nevjerničkih” nauka, smatrajući to veoma opasnim i pogubnim za jednog muslimana. Međutim, Čaušević im nije gotovo nimalo ostajao dužan. Pisao je o potrebi promjena obrazovnih i kulturnih institucija po evropskim modelima. Tvrdio je tad Čaušević: „U evropskim organiziranim institucijama mi Bošnjaci nećemo prestati biti muslimani, već ćemo biti još efikasniji i bolji muslimani.“

Čaušević je inzistirao na obrazovanju. Tražio je da što veći broj mladih ljudi završava škole. Vješto koristeći mogućnost javnog govora većoj masi ljudi na molitvi petkom, reis pokušava da probudi muslimanske mase iz svekolike letargije. Uvidjevši značaj tadašnjih medija on objavljuje svoje tekstove u novinama pozivajući na reforme cjelokupnog društva. Pa tako u jednom objavljenom tekstu u januaru 1934. godine reis Čaušević podsjeća svoje sunarodnjake na njihov pravi problem, obrazovanje:

„Velika je ludost bila misliti da će drugi čekati i gledati na nas ili da će se vrijeme okrenuti prema našoj želji. Sad su i šila i igle drukčije, čekići i vignjevi su se promijenili. Škole i način školovanja se izmijenio, i ko se ne bude snalazio u  ovim novotarijama on je izgubljen. Svijet se kreće naprijed, pa ako se i mi  ne budemo ravnali prema duhu vremena, bit ćemo pregaženi.  U prošlosti smo puno drijemali, treba već jednom toga se proći. Dok smo mi tražili pomoći od turbeta, od mrtvih ljudi, dok smo izgledali (čekali) da nam halife i hilafet očuvaju našu vjeru,  drugi su se dali na izvađanje praktičnijih sredstava. Vrtili su planine, ulazili u utrobu zemlje, vadili rude, iskorišćavali šume i sticali  bogatstvo. Mnogi su opet dizali i uspostavljali sve što treba za očuvanje svoje zajednice. I ovdje se ispunila ona trajna istina da  «znaniji i neznaniji ne mogu biti jednaki». Mi učimo Kur’an, mi  slušamo Kur’an, ali ono što Kur’an od nas traži u pogledu rada  i truda, to drugi izvršavaju“.

Ubrzo nakon imenovanja, na poziciju reisa započinje Prvi svjetski rat. Nakon atentata Gavrila Principa dolazi do napada na srpsko stanovništvo na koje je reagirao reis Čaušević. 04. jula 1914. godine nakon atentata, progona i interniranja srpskog stanovništva upućuje proglas. „Svakom bratu muslimanu da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine“. U proglasu muslimanima, koji je objavljen 24. Jula 1914. godine, između ostalog poručio je Bošnjacima: „Mi živimo s drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti sa sobom vrlo ružne posljedice“.  Iz ovoga se može vidjeti koliko je Čaušević bio pravedan kad je stao na stranu srpskog stanovništva u njihovu odbranu.

Kada je 1929. godine tadašnji ministar pravde Kraljevine Jugoslavije Milan Srškić donošenjem novog Ustava srušio vjersku autonomiju Islamske vjerske zajednice u BiH, reis Čaušević mu se oštro suprostavio, što je za posljedicu imalo njegov odlazak u mirovinu 1930. godine. Reis Čaušević je u aprilu 1930. godine podnio ostavku na mjesto reisa, a ubrzo zatim je smijenjen sa pozicije reisul-uleme i penzionisan ukazom kralja nakon dva mandata reisul-uleme i 17 godina vođenja Islamske zajednice u BiH.