Džemaludin ef. Čaušević

           

Mehmed Džemaludin ef. Čaušević ( 1870-1938 )

Mehmed Džemaludin ef. Čaušević ( 1870-1938 ) je bio bošnjački velikan i vjerski prvak bosanskih muslimana. Muslimanski prosvjetitelj, reformator, vjerski lider, koji je snažno i odlučno zastupao puteve obnove muslimanskog vjerskog i društvenog života. U svojim nazorima bio je slobodouman, pronicljiv i dalekovidan. U najtežim trenucima nije klonuo duhom, niti je ikada dopuštao da mu bude diskreditiran ponos, čast i dostojanstvo. Posjedovao je blage vrline sa razvijenim osjećajem ljubavi prema svim ljudima bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, ali isto tako u odbrani svojih načela i svoga uvjerenja odlučan i nepokolebljiv. Čaušević je bio poznat kao dostojanstven i odmjeren čovjek, ali istovremeno i veoma energičan kada su bili u pitanju interesi Islamske zajednice. Kao javni radnik i vjerski dostojanstvenik, cijelog se života dosljedno borio za unapređenje kulturnih, prosvjetnih i privrednih prilika muslimana. Reis Džemaludin-ef. Čaušević je zasigurno bio čovjek od akcije, čovjek koji je živio ispred svoga vremena, svjestan da je doba Osmanlija davno prošlo i da se Bošnjaci nužno moraju usmjeriti ka Zapadu, ka Evropi. U svojim stavovima se deklarirao kao pristalica modernističkih shvatanja, a njegovo najvrednije djelo, pored reformirane arebice, svakako je prijevod Kur'ana zajedno s Mehmedom-ef. Pandžom. Zbog toga se slobodno može reći da Mehmed Džemaludin ef. Čaušević spada u red najvećih i najznačajnijih ličnosti u hiljadugodišnjoj historiji bošnjačkog naroda.

Mladost i naobrazba

Džemaludin-ef. Čaušević rođen je 28. decembra 1870. godine u mjestu Arapuša, nedaleko od Bosanske Krupe. Ubrzo nakon poroda umrla mu je majka, pa brigu o Čauševiću vodi njegov otac, koji je bio napredni seljak, veoma ugledni alim i poznat pod imenom Alihodža.  U rodnoj je Arapuši stekao osnovno obrazovanje, gdje mu je otac bio prvi učitelj. Nakon što je stekao osnovno obrazovanje, Čaušević upisuje Bihaćku medresu, gdje nastavlja naukovanje kod tadašnjeg bihaćkog muftije Ahmeda-Sabita ef. Ribića. Bihaćka medresa je bila internatskog tipa, a prema tadašnjem sistemu obrazovanja okosnicu obrazovnog programa su činili: arapski, turski i perzijski jezici, teološko-pravne nauke i filozofija. Pored toga Čaušević je učio i matematiku, fiziku, historiju, geografiju i prirodne nauke. Pošto je bio briljantan učenik, preporučen je za dalje naukovanje u Istanbulu. Pa tako 1887. godine Čaušević odlazi u Istanbul na dalje školovanje na kome će ostati sve do 1903. godine. U Istanbulu upisuje  Mektebi hukuk (Pravni fakultet), gdje nastavu pohađa i kod čuvenog profesora Navšeherlija. Tu je ef. Čaušević ostavio dubok utisak na svoje profesore svojom bistrinom i slobodoumnošću. Zbog toga su mu već tada proricali blistavu budućnost. Istovremeno dok je studirao pravo, on je učio i perzijski jezik i postepeno se uključivao u vjerski i društveni život.

Bihaćka medresa

Studentski život

Kao student putuje po islamskom svijetu. Boravi u Kairu, Jerusalemu,  Jemenu, Damasku, Ankari, gdje se upoznaje sa situacijom u ovim zemljama, ali i sa mišljenjima mnogih islamskih učenjaka, koji su snažno zastupali puteve obnove vjerskog i društvenog života. Negdje oko 1900. godine Čaušević je posjetio i čuveni Al-Azhar i tamo se susreo sa Muhamedom Abduhuom. Nekoliko je mjeseci slušao njegova predavanja. Ovaj susret sa Abduhuom je na mladog Čauševića ostavio trajan pečat. Od tada će on u svojim tekstovima Muhameda Abduhua nazivati uvaženim profesorom i poštovanim učiteljom.  Objavljivati je počeo već za vrijeme školovanja i studija u Turskoj u listovima Tercünam-i hakitat, Tasvir-i efkâr i Vatan, a u rodnoj Bosni uređuje Behar (1906-1907), Tarik i Mekteb. Čaušević se kao istanbulski student prava postepeno uključivao i u vjerski i društveni život, pa je kao mladi talib držao preko Ramazana govore u poznatoj Selimovoj džamiji u Edirni. U svojim govorima unosio je sav svoj temperament pa je oduševljavao prisutne koji su dolazili da ga slušaju s velikim simpatijama i pažnjom. Preko ljetnog raspusta dolazio je i u Bosnu i držao predavanja. Njegova su predavanja bila obnoviteljski intonirana i u svojim nastupima bio je reformatorski usmjeren. Odlazio je i u druge dijelove Carstva: Makedoniju i Anadoliju i tamo proučavao društveni život muslimana, držao brojna predavanja, te podsticao na samouvid i preporod.

Čaušević kao reformator

Nakon što je diplomirao u Istanbulu, premda mu je nuđen tamo dobar položaj, reis Čaušević se vraća u Bosnu i u septembru 1903. godine imenovan je nastavnikom arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu. Potom je reis Čaušević imenovan profesorom Šerijatske sudačke škole u Sarajevu 1909. godine.

Inauguracija reis-ul-uleme u pratnji carskog izaslanika general-majora Oskara Potjoreka

Na nagovor Hodžinske kurije, a uz opiranje austrougarske vlasti, reis Čaušević bio je 1913. godine izabran za reisu-l-ulemu. Na položaju reisu-l-uleme je ostao sve do 1930. godine, i za to vrijeme bio je neosporni duhovni vođa Bošnjaka, pokretač i učesnik njihovih brojnih akcija. Po dolasku na poziciju reisu-l-uleme započeo je sa reformom školstva. Od 1905. godine reis Čaušević je po Bosni obilazio škole želeći istražiti i ustanoviti pravo stanje u njima. Ne treba posebno ukazivati da je Čaušević ubrzo doživio veliko razočaranje. Čini se da je ta činjenica na njega posebno ostavila dubok trag i presudno opredjelila glavne tokove njegova kasnijeg reformatorskog rada u Bosni.

Uvidjevši na mnogim poljima zaostalost muslimanskog puka, koji je najčešće slabo ili nikako obrazovan, te veliki društveni i ekonomski jaz između nekolicine bogatih i velike većine siromašnih muslimanskih porodica, reis Čaušević radi na opismenjavanju običnog naroda da doprinese poboljšanju ukupnog položaja samih Bošnjaka. Prvi konkretan korak koji poduzima reis Čaušević u cilju poboljšanja života muslimana jeste reforma pisma. Znao je da mora reformisati pismo, ali isto tako je dobro znao da Bošnjaci u većini ne žele da se odreknu arapskog pisma za koje su ih vezivali sveti razlozi njihove vjere. Da bi pisao na bosanskom jeziku, a arapskim pismom, ef. Čaušević reformira arebicu za potrebe pisanja bosanskim jezikom unoseći u nju palatale đ, nj, lj i ć, te vokale o, i, e. Tako preuređena arabica nazivana je reformirana arabica, mektebica,  i matufovača.  Na preuređenoj arebici su pisana mnoga značajna djela: Kratka historija islama, Bergilija i Tedžvid. I to je bio tek početak stvaranja emaneta koji će ostaviti za sobom.

Reis Čaušević uvidio je zaostalost Bošnjaka, koja je bila primjetna na svakom koraku u vjerskom, društveno-političkom i ekonomskom životu. Za zaostalost je krivio konzervativne krugove, koji su distancirali stanovništvo od modernih škola, od evropskih običaja, tj. stanovništo je bilo prepušteno samo sebi. Objelodanjujući svoje stavove i mišljenja po pitanju obrazovanja Čaušević je bio žestoko napadan od konzervativne islamske uleme.  Tradicionalna ulema je smatrala da se modernizacijom ruši islamska vjera, njena stroga pravila i postulati. Također, bojali su se izučavanja “nevjerničkih” nauka, smatrajući to veoma opasnim i pogubnim za jednog muslimana. Međutim, Čaušević im nije gotovo nimalo ostajao dužan. Pisao je o potrebi promjena obrazovnih i kulturnih institucija po evropskim modelima. Tvrdio je tad Čaušević: „U evropskim organiziranim institucijama mi Bošnjaci nećemo prestati biti muslimani, već ćemo biti još efikasniji i bolji muslimani.“

Čaušević je inzistirao na obrazovanju. Tražio je da što veći broj mladih ljudi završava škole. Vješto koristeći mogućnost javnog govora većoj masi ljudi na molitvi petkom, reis pokušava da probudi muslimanske mase iz svekolike letargije. Uvidjevši značaj tadašnjih medija on objavljuje svoje tekstove u novinama pozivajući na reforme cjelokupnog društva. Pa tako u jednom objavljenom tekstu u januaru 1934. godine reis Čaušević podsjeća svoje sunarodnjake na njihov pravi problem, obrazovanje:

Velika je ludost bila misliti da će drugi čekati i gledati na nas ili da će se vrijeme okrenuti prema našoj želji. Sad su i šila i igle drukčije, čekići i vignjevi su se promijenili. Škole i način školovanja se izmijenio, i ko se ne bude snalazio u  ovim novotarijama on je izgubljen. Svijet se kreće naprijed, pa ako se i mi  ne budemo ravnali prema duhu vremena, bit ćemo pregaženi.  U prošlosti smo puno drijemali, treba već jednom toga se proći. Dok smo mi tražili pomoći od turbeta, od mrtvih ljudi, dok smo izgledali (čekali) da nam halife i hilafet očuvaju našu vjeru,  drugi su se dali na izvađanje praktičnijih sredstava. Vrtili su planine, ulazili u utrobu zemlje, vadili rude, iskorišćavali šume i sticali  bogatstvo. Mnogi su opet dizali i uspostavljali sve što treba za očuvanje svoje zajednice. I ovdje se ispunila ona trajna istina da  «znaniji i neznaniji ne mogu biti jednaki». Mi učimo Kur’an, mi  slušamo Kur’an, ali ono što Kur’an od nas traži u pogledu rada  i truda, to drugi izvršavaju“.

Članak reisul-uleme Džemluddina-ef. Čauševića u časopisu „Novi Behar“

Bio je poznat i po tome što je svoje vazove često držao na bosanskom jeziku i što je u njih unosio svoje liberalne i reformatorske poglede. Veliki je pobornik prosvjete svojeg naroda, zaslužni promicatelj tolerancije, ravnopravnog položaja ženskog bića u ljudskom društvu, prvenstveno putem njihovog odgoja i obrazovanja te učestvovanja u javnom životu. Govorio je tad Čaušević: „Više volim vidjeti muslimansku djevojku bez feredže koja pošteno zarađuje za život, nego djevojku koja obdan hoda po ulicama s feredžom na licu, a večer provodi u kafani“.  Tvrdio je da žene muslimanke nisu dužne pokrivati svoja lica. Pa je navodio primjer Carigrada, gdje su se otvarale najviše ženske škole, gdje sve nastavnice jesu muslimanke i da hodaju otvorena lica. Navodio je primjer Egipta, gdje žene rade u polju otkrivena lica. Reis Čaušević bori se protiv svođenja njihovog društvenog života samo na kuću, želio ih je ohrabriti na javno školovanje. Preporučio je i da muškarci, umjesto fesa, nose obican šešir à la Ataturk (nošenje fesa je umjesto turbana uveo sultan 1828. godine kao mjeru moderniziranja po uzoru na Zapad, a vjernici su se tomu tada žestoko odupirali). Objelodanjujući svoje stavove i mišljenja o svim ovim pitanjima izazvao je buru prosvjeda – držali su se govori protiv njega i pisali pamfleti, a Islamsko vijeće u Sarajevu objavilo je svoj službeni stav u kojem je osudilo njegove poglede. Čaušević nije ostajao dužan pa ih je optuživao da raspravljaju o šeširu, gaćama i palengaćama, o feredžama, pa tako sebe i njega opterećavaju nepotrebnim temama, dok za to vrijeme mislioci drugih evropskih i balkanskih naroda raspravljaju o institucijama, univerzitetima, državi.

Život u Jugoslaviji i smrt

Ubrzo nakon imenovanja, na poziciju reisa započinje Prvi svjetski rat. Nakon atentata Gavrila Principa dolazi do napada na srpsko stanovništvo na koje je reagirao reis Čaušević. 04. jula 1914. godine nakon atentata, progona i interniranja srpskog stanovništva upućuje proglas. „Svakom bratu muslimanu da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela uništavanja imovine“. U proglasu muslimanima, koji je objavljen 24. Jula 1914. godine, između ostalog poručio je Bošnjacima: „Mi živimo s drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti sa sobom vrlo ružne posljedice“.  Iz ovoga se može vidjeti koliko je Čaušević bio pravedan kad je stao na stranu srpskog stanovništva u njihovu odbranu.

Kada je 1929. godine tadašnji ministar pravde Kraljevine Jugoslavije Milan Srškić donošenjem novog Ustava srušio vjersku autonomiju Islamske vjerske zajednice u BiH, reis Čaušević mu se oštro suprostavio, što je za posljedicu imalo njegov odlazak u mirovinu 1930. godine. Reis Čaušević je u aprilu 1930. godine podnio ostavku na mjesto reisa, a ubrzo zatim je smijenjen sa pozicije reisul-uleme i penzionisan ukazom kralja nakon dva mandata reisul-uleme i 17 godina vođenja Islamske zajednice u BiH.

Nastojeći približiti vjerska učenja islama običnom čovjeku reis Čaušević radi na prevođenju značenja Kur’ana na bosanski jezik. Ovaj posao uspijeva završiti u suradnji s Muhamedom ef. Pandžom i tako približava Kur’an običnom vjerniku. Ovaj posao može se smatrati krunom njegovog intelektualnog i prosvjetnog rada. Njegove reforme ponovo izdižu uspavani muslimanski duh i vode ga ka prosperitetu. Naravno, i to je naišlo i na velike opstrukcije od strane vlasti, koje nisu željele obrazovane i stručno osposobljene Bošnjake. 28. marta 1938. godine preselio je reis Čaušević na bolji i ljepši svijet, te je bio pokopan u dvorištu sarajevske Begove džamije. Iako već godinama nije bio reis, bosanskim mahalama je odjekivala rečenica „Preselio je reis Čaušević“. U očima naroda i dalje je bio njihov ne samo vjerski nego i svjetovni vođa, malo udaljen od društvene pozornice, ali uvijek prisutan, zainteresiran za bitna pitanja muslimana.

Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević je spojio nekoliko karakteristike u svojoj osobi. Bio je obrazovan, odvažan, komunikativan, ustrajan i strpljiv. On je bio osoba sa aristokratskim blagim osmijehom na licu. Svojom ljudskom, moralnom i intelektualnom  snagom, veličinom, dobrotom i tolerancijom ostavio je duboke tragove u bošnjačkom narodu čineći mu dobro i boreći se za njegov opći napredak u miru i slozi s jugoslavneskim narodima. Danas uzimajući u obzir period u kojem je djelovao, njegove ideje, stavovi, mišljenja, utjecaj koji je imao na muslimanski duh i Bošnjake, možemo bez većih poteškoća zaključiti da je reis Mehmed Džemaludin Čaušević bio čovjek ispred svoga vremena.

Amel Redžić, prof.