13 maj Klanjana dženaza profesoru Salihu Derviću
Ispred Medrese “Reis Džemaludin-ef. Čaušević” jučer je upriličen dostojanstven i emotivan oproštaj od rahmetli profesora Saliha Dervića koji je preselio na ahiret ostavljajući veliku prazninu među svojim učenicima, kolegama i prijateljima.
Kur’an nas podučava:
كُلُّ نَفْسٍ ذَائِقَةُ الْمَوْتِ ۗ وَإِنَّمَا تُوَفَّوْنَ أُجُورَكُمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ ۖ فَمَنْ زُحْزِحَ عَنِ النَّارِ وَأُدْخِلَ الْجَنَّةَ فَقَدْ فَازَ ۗ وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلَّا مَتَاعُ الْغُرُورِ
„Svako živo biće okusit će smrt, tek na Kijametskom danu bit će vam izmirene naknade vaše. Ko bude od Vatre udaljen i u Džennet uveden – taj je uspio. A život na ovome svijetu samo je prolazno i varljivo naslađivanje“ (Āli ‘Imrān, 185).
Danas je pred svima nama teška i bolna dužnost – da se oprostimo i halalimo od našeg prijatelja, oca, supruga, sina, brata i profesora naše Cazinske medrese.
Rahmetli Salih-ef. danas nam svojom smrću svjedoči jednu neizbježnu istinu ljudskog postojanja na Zemlji. Kao prvi redovni profesor ove škole koji odlazi na Ahiret, i svojim odlaskom kao da nam poručuje: ja sam otišao prvi, a vi ćete doći za mnom.
Prof. Salih-ef. bio je dugogodišnji profesor naše škole, čiji je doprinos obrazovanju i duhovnom odgoju brojnih generacija neizmjerno značajan. Rođen je 1967. godine u Elkasovoj Rijeci kod Bužima. Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu 1985. godine, te Fakulteta islamskih nauka 1998. godine, od 1990. godine radio je kao imam u džematu Sokolac pri Medžlisu Islamske zajednice Bihać, gdje je obavljao i dužnost glavnog imama.
Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine priključio se redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine, u sastavu Odreda za specijalna dejstva. Od 1993. godine u Cazinskoj gimnaziji predavao je vjeronauku i arapski jezik.
Bio je jedan od pokretača i osnivača obnove rada Cazinske medrese. Od samog osnivanja Medrese (1993) bio je njen zaposlenik, gdje je dugi niz godina obavljao dužnost zamjenika direktora i pomoćnika direktora za nastavu, a u periodu od 2014. do 2018. godine bio je i direktor naše medrese. Sve vrijeme, od osnivanja škole pa do svoje smrti, ostao je njen predani profesor tefsira i ahlaka.
Danas stojimo pored njegovog tabuta svjesniji nego ikada da čovjekov život, zapravo, jesu njegova djela i ostavština među ljudima. Upravo u ovakvim trenucima jasnije vidimo trag koji neko ostavi svojim riječima, djelima i odnosom prema drugima. Nažalost, bolje vidimo veličinu čovjeka kada umre, nego li dok je bio među nama.
Naš merhum Salih-ef. bio je čovjek dubokog promišljanja – neko ko je život posmatrao šire i dublje od svakodnevice. Moglo bi se reći da je bio filozof u svojim mislima i promišljanjima stvarnosti, a iskren i dosljedan vjernik / mu’min u svojim djelima. Ono što je govorio nije ostajalo samo na riječima; živio je ono u šta je vjerovao.
Evo ovdje se sjećamo i kur’anskog poziva:
وَلَـٰكِن كُونُوا رَبَّانِيِّينَ بِمَا كُنتُمْ تُعَلِّمُونَ الْكِتَابَ وَبِمَا كُنتُمْ تَدْرُسُونَ
„Nego, budite pronositelji vjere u Istinskoga Gospodara, s obzirom na to da podučavate (druge) Knjizi i da je proučavate!“ (Āli ‘Imrān, 79).
Rahmetli Salih- ef. bio je upravo takav – profesor, čovjek čije znanje nije ostajalo zatvoreno u knjigama i učionicama, nego se jasno ogledalo u njegovom karakteru, blagosti, principijelnosti i odnosu prema ljudima.
Krasili su ga snažan karakter, istančan osjećaj za pravdu i rijetka dosljednost. Možda ga ponekad nismo u potpunosti razumjeli, jer ljudi čvrstih principa često nadilaze vrijeme i okolnosti u kojima žive. Ipak, upravo su ga ta čvrstina, poštenje i principijelnost činili posebnim.
Bio je pošten, rekli bismo prepošten u svom društvenom angažmanu, iskren prema ljudima i odan vrijednostima vjere koje je nosio. Živio je skromno, nenametljivo i dostojanstveno, ostavljajući iza sebe više djela nego riječi. Danas kada gledamo tabut sa njegovim tijelom, te njegove osobine sagledavamo kao vrline a nikako kao manjkavosti.
Danas se opraštamo od prijatelja, ali ne i od uspomene na njega. Ostaju njegove riječi, njegovi savjeti, njegova djela i trag koji je ostavio u srcima svih koji su ga poznavali.
Bio je profesor tefsira i ahlaka, ali prije svega čovjek koji je znao govoriti jezikom Kur’ana i njegove poruke približiti ljudima. To svjedočimo mi njegove kolege iz zbornice kako je svakodnevno gotovo u svim prilikama citirao kur’anske rečenice. To je odlika istinski učenih ljudi – da znanje ne zadrže samo za sebe, nego da ga prenesu jasno, mudro i ljudskom srcu blisko.
U odnosu prema svojim učenicima bio je blag, strpljiv i pun razumijevanja, ali istovremeno principijelan i dosljedan vrijednostima koje je zastupao. Znao je spojiti toplinu i autoritet, pa su ga njegovi učenici poštovali ne samo zbog znanja koje je posjedovao, nego i zbog karaktera kojim je to znanje potvrđivao. Tokom svoje tridesettrogodišnje profesorske karijere nijednom učeniku nije zaključio negativnu ocjenu. E to je bio profesor Salih Dervić.
Molimo Uzvišenog Allaha da mu podari oprost, milost i najljepše mjesto u Džennetu.
Rahmet ti duši, dragi prijatelju. Nedostajat ćeš nam ali Božija odredba je preča od naših želja.
Po našim vjerskim načelima znamo da je tijelo tvoje ovdje pred nama, pred Medresom za koju si živio ali tvoja duša je živa i sluša ovo što mi govorimo – mi koji smo ostali još koju zemaljsku godinu ovdje. Tvoja porodica ostaje emanet nama tvojim radnim kolegama. Svjesni smo da bismo bili bolji ljudi kada bismo jedni o drugima govorili ovako još za života. Tako i o tebi. Zato nam halali, a i mi tebi od srca halalimo.
Naša zadnja riječ je kur’anska dova:
وَآخِرُ دَعْوَانَا أَنِ الْحَمْدُ لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ
