29 nov Učenice Cazinske medrese i ove godine na edukativnoj simulaciji Model United Nations u Istanbulu

Krenuli smo dok je svijet još bio obavijen tišinom sabaha. Put se pružao pred nama, beskrajan i pun obećanja, dok smo nas sedmero — pet radoznalih djevojaka i dva profesora vodiča — krenuli na ovu avanturu. Autobus je bio pun smijeha i razgovora, dok je oštar i hladan jutarnji zrak pritiskao prozore. Kako su sati nestajali jedan za drugim, pejzaži su se mijenjali od poznatih ravnica do naznaka dalekih krajeva. Kada smo stigli u Tursku, sat je gotovo otkucao dva ujutro, a zrak je nosio spokojnu tišinu.
Sljedeći dan se naslikao poput slike. Bosfor nas je dočekao svojom prostranošću, plavetnilom koje je disalo u ritmu vjetra. Ukrcali smo se na brod koji nas je nosio preko tih voda, dok se svijet oko nas pretvarao u ples svjetlosti i pokreta. Vjetar nam je puhao u lice povlačeći i zadirkujući, kao da nas pozdravlja. More pod nama je blistalo, živo s tajnama; ugledali smo meduze kako plutaju poput prozirnih duhova. Horizont se zamaglio u paleti plavih i bijelih tonova, i na trenutak, činilo se kao da smo bili suspendirani između vremena i prostora. Kasnije nas je užurbana energija tržnog centra Istanbula ponovno prizemljila. Ovdje je modernost vladala — labirint trgovina i zvukova koji su oštro kontrastirali bezvremenoj tišini Bosfora. Sljedećeg dana nas je historija dozivala. Lutali smo veličanstvom Plave džamije, čije su se mimbere uzdizale kao da dotiču samo nebo. Aja Sofija stajala je kao spomenik transformaciji, njeni slojevi povijesti odjekivali su kroz njene veličanstvene hodnike. Pogledima smo pratili njene mozaike osjećajući težinu njenog nasljeđa kako pritiska naša srca. Džamija Sulejmanija nudila je drugačiju vrstu utjehe, njena dvorišta okupana zlatnom svjetlošću, miris jasmina miješao se s udaljenom aromom pečenih kestena s ulica.
Na Velikom bazaru su se začini izlijevali iz košara u vatrenim crvenim i zlatnim tonovima, njihovi mirisi ispunjavali su zrak—kardamom, šafran, sumak. Slatki lokum, posut šećerom u prahu, mamio je iz staklenih vitrina, dok je miris svježe skuhanog turskog čaja bio prisutan na svakom uglu. Pozivi trgovaca ispunjavali su zrak, njihovi glasovi isprepletali su se u žamor gomile, dok smo prolazili kroz lavirint blaga: složena keramika, sjajne tkanine i blistav nakit koji je čuvao priče svojih majstora.
Kada smo se vratili u medresu, jedva da je bilo vremena za odmor prije nego što je MUN započeo. Ceremonija otvaranja bila je obilježena toplinom riječi direktora Ahmeta Koça, dok je čitao srdačno pismo našeg direktora Zuhdije-ef. Handanovića. Bio je to trenutak povezanosti, most između naše medrese i ovog novog mjesta, postavljajući pozornicu za dane koji dolaze.
Svaka debata bila je ispunjena svrhom, svako od nas predstavljalo je različitu naciju, osiguravajući da se njen glas čuje i poštuje. Soba je brujala energijom mladih umova koji su se trudili razumjeti i riješiti, duh jedinstva bio je opipljiv čak i u trenucima neslaganja. Do trenutka zatvaranja ceremonije postojalo je zajedničko osjećanje postignuća, kolektivno razumijevanje da smo doprinijeli nečemu većem od nas samih.
Našu posljednju noć u Turskoj proveli smo udobno spavajući a prije zore, krenuli smo. Ali Turska još nije bila gotova s nama. U Edirnama smo se zaustavili kako bismo još jednom okusili njen šarm. Na bazaru, lutali smo među štandovima prepunim suvenira, svaki predmet bio je fragment sjećanja: izvezeni šalovi, baklava, slatkiši koji će okus ove zemlje ponijeti kući.
Kada smo prešli granicu, ostavljajući Tursku iza sebe, među nama je vladala zajednička tišina — ne od tuge, već od ispunjenosti. Ponijeli smo sa sobom povezanost s braćom i sestrama iz Kosova, Turske, Bugarske, Indonezije i Tajlanda.
Ovo putovanje bilo je podsjetnik da u svakom novom mjestu i svakom novom licu postoji nešto za naučiti, nešto za cijeniti i nešto za ponijeti sa sobom. Turska nam je otvorila svoje srce, a time ostavila neizbrisiv trag na našima.

Emina Blagajčević, IIIc